Odgajamo li djecu ili idiote?

S obzirom da su svi naši gradovi okruženi brdovitim predijelima, sa predivnim krajolicima sa kojih većinom puca neponovljiv pogled na Jadran, ovo je neophodan članak za sve roditelje:

Prije samo 40-50 godina skoro da i nije bilo djece od 6-7 godina koja nisu znala da upale vatru od mokrog granja i da se pripreme za noćenje u prirodi. Ta djeca nisu doživljavala prirodu kao nešto opasno i neprijateljsko, već su je poznavala i voljela.

Tokom aprila i maja mjeseca, imao sam nekoliko izleta sa školskom djecom po pitomim planinama i brdima Srbije. Vremenske prilike su bile takve da smo išli isključivo na jednodnevne izlete, koji su podrazumevali pješačenja od par sati i obroke na otvorenom.

Cilj ovih izleta nije bio samo odvajanje starijih osnovaca od sjedenja za računarom i nabijanje kondicije, već prije svega edukacija za bezbjedan boravak na otvorenom, kao i posmatranje rada u grupi okupljenih dečaka i devojčica.

 

Brižni roditelji i njihovi saveti
 

Pođimo najprije od susreta sa roditeljima, koji obeshrabruju ne samo djecu, već i vodiče. Da parafraziram nešto rečeno u filmu o našim naravima: “Djeco moja, kakve roditelje imate, više bih volio da su to roditelji neprijatelja nego vaši.”

Enormna količina roditeljske brige i kuknjave, kojoj smo bili izloženi mi instruktori i planinarski vodiči, više je nego poražavajuća. Jednom riječju djeca odrastaju u sterilnoj tvrđavi daleko od svega normalnog za taj uzrast – igre, prljanja, samostalnosti, avanture, prirode, zemlje i neba. Uz to, u prisustvu roditelja djeca su vidno ukočena i nesigurna. Roditelji brinu kako će se djeca sačuvati od vukova, medvjeda, izgladnjavanja, kiše, opekotina, blata, trave, šume, potoka…. Čudna lista opasnosti koje vrijebaju djecu u prirodi nedaleko od grada.

Naredno gorko iskustvo su savjeti koje roditelji daju djeci prije ulaska u autobus i koji zvuče skroz katastrofično: “Čuvaj se zmija i divljih životinja… Pazi se gromova… Nemoj da poletiš sa vrha planine u ambis… Budi miran…” Sve to prate tužni pogledi odvajanja, valjda zato što djeca sama odlaze “u smrtonosne divljine Divčibara”.

 

Komunikacija

 

Međusobna komunikacija djece tokom prvih sat-dva uopšte ne postoji. Umesto nje, prisutna je komunikacija u kojoj dominiraju mobilni telefoni i igrice, kao i otuđeno bivstvovanje u grupi sa slušalicama u ušima. I kasnije tokom izleta, djeca se teško odriču mobilnih telefona. Postepeno, ta zavisnost lagano nestaje tokom boravka na otvorenom, ali jedan manji broj djece se žestoko opire gašenju mobilnih i muzičkih uređaja.

Hrana i oprema za boravak u prirodi

Za žaljenje je i sam pogled na hranu i djelove opreme koju su roditelji spakovali deci. U skoro 100% slučajeva djeca nisu učestvovala u pakovanju i nemaju pojma šta nose u rancu, ni od hrane ni od presvlake. Iako su dobili precizan spisak, roditelji nisu našli za shodno da ga se pridržavaju. Umjesto suvog voća, jabuke, dovoljne količine vode za višečasovno pešačenje, djeca su pošla sa gomilom grickalica, žvaka, bombona, sokova, sokova u prahu za rastvaranje….

Toalet papir je bio najčešće zaboravljana stvar sa spiska. Poneko je poneo papirne maramice zbog kijavice, a nekom su ostale salvete od sendviča.

Rezervne čarape je imala samo jedna djevojčica (8 razred).

Flašu vode od 1 litra imalo je jako malo djece, jer roditelji ne vide ništa loše u tome što djete ne pije vodu, već samo konzumira voćne sokove, koji su naravno prepuni šećera i ne gase žeđ tokom pešačenja.

Šibice i preklopiv nožić su naučna fantastika. Nije ih imalo ni jedno djete iako smo i na tome insistirali u spisku.

I mene je poslije svega uhvatio strah da li ćemo uspjeti da kod dece aktiviramo onaj prirodni osjećaj zadovoljstva i uživanja u aktivnostima na otvorenom prostoru.

Smisao škole za boravak u prirodi

Suština ove škole u prirodi je osposobiti djecu za siguran boravak na otvorenom, razviti im ljubav prema prirodi, tako da ovakve aktivnosti postanu njihova potreba.

Ali preduslov za to jeste da uspemo da edukujemo roditelje.
Djeca moraju da se prljaju. 
Djeca moraju da kisnu. 
Djeca moraju da osjete hladnoću. 
Djeca moraju da znaju da je lako osušiti cipele u šumi. 
Djeca moraju da znaju da upale vatru. 
Djeca moraju da nauče da koriste nož, sjekiru, testeru. 
Djeca moraju da znaju da se umotaju u najlon i presjede pod drvetom dok pada kiša. 
Djeca moraju da se ubodu, sapletu, posjeku, dobijaju žuljeve.

Dete koje ovo nije doživelo nema kvalitetan uvod u samostalan život, takvom detetu mnogo toga fali- više nego što je ovde pobrojano.

Pomenimo i stvari koje su nažalost “viša matematika”.

Nijedno od djece koju smo vodili na pešačenje nije čak ni u teoriji znalo da pripremi ložište i sve neophodno za paljenje vatre, čak ni sa šibicama u suvim uslovima.

Nijedno djete nije znalo da na adekvatan način koristi nož za oštrenje štapa za pečenje slanine.

Nijedno djete nije znalo da napravi suvo sjedište izdignuto od tla za noćenje pod drvetom.

Nijedno djete nije znalo da uvuče noge u ranac / torbu prilikom simulacije noćenja na otvorenom.

Nijedno djete nije znalo da planira hranu za nenadani produžen boravak.

Nijednom djetetu nije palo na pamet da dopuni svoju ispražnjenu flašu vode na potoku.

Jako mali broj djece se setio da u signalnu vatru kojom poziva u pomoć ubaci sirovo granje koje bolje dimi.

Nijedno djete nije znalo da mora da skine znojavu odjeću i vlažnu obuću prilikom pripreme za noćenje na otvorenom.

Nijedno dete (od njih 50) nije nikada kampovalo ili spavalo u šatoru do svoje 14. godine. Kao glavnu prepreku su naveli zmije, bube i druge “strašne nemani” koje vrebaju u kampovima ili na otvorenom.

Kada smo decu pitali koliko puta su videli zmije, paukove i druge “opasne” zveri u prirodi van zoo vrta, potvrdili su da ih gotovo niko nije video izuzev 2-3 dečkića čiji očevi pecaju, pa su tako imali samo vizuelni kontakt sa vodenim zmijama.

Čemu služe nož, sjekira, testera…

Veoma zanimljivi su bili odgovori na pitanje zašto se nosi nož u planini. Za dječake prvi razlog je bio odbrana od ili napad na divlje životinje i ljude, kao i pravljenje koplja.

Djevojčice su bile za nijansu manje ratoborne. Iako je i kod njih bilo napadačkih ideja, ipak su kao najvažnije spomenule čišćenje jabuka i pomorandži.

Tek smo potpitanjima uspjeli da navedemo decu na zaključak da je nož izuzetno koristan alat kojim se sijeku grane za potpalu i sklonište, da se njime secka slanina, da može da pomogne ukoliko smo izgubili otvarač za konzerve i slično. Ipak borbeno-ratnička upotrebljivost sečiva je držala primat.

Devojčice od 14 godina apsolutno nikada nisu koristile testeru ni sjekiru, dok je poneko od dječaka istog uzrasta sjekiru i testeru samo držao u rukama zahvaljujući tome što su je imaju očevi u vikendici ili na pecanju, ali je djeci bilo strogo zabranjeno da ih koriste, zbog roditeljskog straha da se mogu povrijediti.

Dječacima je sjekira na prvom mestu oružje za borbu protv nemani. Nikome nije palo na pamet da je ona neophodni deo opreme koji se uvek nosi u rancu.

Sve u svemu, rezultati su poražavajući, skoro sam ubijeđen da ovakvu količinu neznanja ispoljavaju sva djeca ovog uzrasta, pa čak i djeca iz nešto urbanijih seoskih sredina. Što se tiče djece u zabačenim selima, njih ionako skoro da i nema.

Sva pitanja koja smo postavljali djeci dok smo se kretali po terenu bila su bazična, usmjerena na onaj osnovni kvantum znanja za snalaženje u samo malo otežanim uslovima.

Pre samo 40-50 godina skoro da i nije bilo djece od 6-7 godina koja nisu znala da upale vatru od mokrog granja i da se pripreme za noćenje u prirodi. Ta djeca su boravila u prirodi, nisu je doživljavala kao nešto opasno i neprijateljsko, već su je poznavala i voljela. Očigledno je udaljavanje od prirode vremenom bivalo sve veće, pa je tako stasala generacija roditelja koja nema osjećaj za prirodu, pa ga ne može razviti ni kod svoje djece. Kada nešto ne poznaješ, onda se toga i bojiš. Onda imaš djecu koja misle da se vatra čuva u upaljaču i da ju je moguće upaliti isključivo kantom bezolovnog benzina.

Želim na kraju, da parafraziram još jednog našeg glumca: “Sido, nisi rodila idiota, naše djete je postalo idiot, jer je moderno biti idiot.”

Promenite tu idiotsku modu, spakujte ranac zajedno sa svojim djetetom i otisnite se u prirodu. Bar ponekad… Makar na par sati… Za početak…

 

Boris PIŠOT, This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.  Tekst je preuzet sa portala Detinjarije

foto: Jugoslav Belada

 

PODIJELI

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Najnovije vijesti

Email obaveštenja

Prijavite se na naša email obaveštenja