Jegorov put - čudesna priča o jednorukom graditelju iz Rusije

Visoki oficir carske Rusije Jegor Stroganov se negdje pri samom kraju XVIII nenajavljeno obreo u manastiru Praskvica, iznad Miločera u Paštrovićima. Na taj korak se odlučio nakon dvoboja sa jednim carskim kapetanom, koji je želio da izigra veliku ljubav njegove prelijepe kćerke Jekatarine. Zbog toga je Jegor svog nesuđenog zeta izazvao na dvoboj. Po ondašnjim pravilima, prvi je pucao prevrtljivi kapetan koji je tom prilikom teško ranio u ruku Stroganova. Ali, zdrava desna ruka Jegorova nije promašila - kapetan je pao smrtno pogođen.

 

1908387_405701176234532_1484621599405414389_n.jpg

 Dugo liječenje nije pomoglo, pa se stoga Jegorova lijeva ruka morala amputirati. Kada je konačno zaliječio rane zadobijene u dvoboju, vratio se kući, ali nije zatekao svoju kćerku jedinicu i mezimicu. Punih sedam godina je uzalud lutao od manastira do manastira tražeći svoju kćerku Jekatarinu. Međutim, nije uspio da je pronađe, niti da sazna gdje se sklonila. Pritusnut velikom mukom i nevoljom stigao je u Praskvicu, gdje je starom igumanu Savu Ljubiši kazao da je Rus i da hoće da ostane i radi u manastiru. Naglasio je da jedino želi mir i da ćuti do kraja života. Svoju tajnu i nesreću nije htio nikome da povjeri.


Pošto se smjestio u zasebnu manastirsku sobu, Jegor je sebi odredio zadatak, koji se sastojao u tome da kamenim putem poveže morsku obalu sa selom Čelobrdo, koje nadvisuje Sv. Stefan i manastir Praskvicu. Naoružan gvozdenom voljom, jednom rukom je godinama krčio bespuće. Starim carigradskim maljem razbijao je sivi i ljuti primorski krš, slagao kamenje, zidajući stepenike i podzide. I tako je, malo pomalo, nastajao kameni i strmeni put, nazvan po njemu Jegorov put. 


Onda je u Praskvicu, u smiraj jednog ljetnjeg dana, pristigao još jedan Rus, mladi monah Jelisej, o kome se - takođe - ništa nije znalo. Ovom Jelisejevom dolasku u manastir prisustvovao je i stari isposnik Jegor. Kada je ugledao starca, tek pristiglom mladom kaluđeru su oči zasuzile, ali to niko od prisutnih nije zapazio. On će kasnije danima sjetnim pogledom ispraćati oronulog Jegora kako odlazi na posao neumornog graditelja puta.


Nakon četiri godine mladi Jelisej se teško razbolio, počeo naglo da vene i nestaje. Kada je uvidio da mu se neumitno približava kraj, zatražio je da mu zapale svijeću i u njegovu ćeliju dovedu starca Jegora. Zamolio je ostale monahe da ih ostave same.


I tako, dok je sjedio i posmatrao kako se gasi jedan mladi život, stari Jegor je najednom sav pretrnuo i ublijedio. U utuljenom Jelisejevom pogledu prepoznao je tako dragi lik svoje kćerke jedinice i ljubimice, zbog koje se svojevremeno - ne našavši je u Rusiji - otisnuo u dalek i nepoznat svijet, da tihuje tu pored mora i da gradnjom puta bar privremeno potisne svoju muku života.


Čvrsto stegnuvši kćerkinu iznemoglu ruku, starac Jegor je gorko zaplakao nad svojom sudbinom. Nedugo zatim, njegova mezimica Jekaterina je izdahnula. Istog dana je i sahranjena, a kaluđeri su se dugo snebivali kada su u liku preminulog Jeliseja, koga su zavoljeli, spoznali mladu i lijepu djevojku. Zavjetovali su se da će ovu tajnu čuvati kao svetinju. 
Slomljen i izmučen svim onim što mu se u životu neprijatno događalo, već uveliko oronuli starac, nastavio je da kleše kameni put. Radio je još godinu, dvije, sve dok na Čelobrdu nije postavio i posljednji kameni stepenik. Posao, u koji je utkano desetak godina teškog i strpljivog rada, bio je konačno završen. Jegorovim putem Miločer je povezan sa Čelobrdom. Bilo je to negdje pred sam dolazak Napoleonove vojske u ove krajeve (1808. godine).
Uskoro potom, starac Jegor se zatvorio u svojoj ćeliji. Obuzele su ga tamne i mračne misli. Počeo je da kopni. Predosjećajući skoru smrt ispovijedio se kaluđeru koji je brinuo o bolesnom Jeliseju, odnosno o njegovoj - kako se na kraju ispostavilo - kćerki jedinici Jekaterini. Ispričao je tada kaluđeru da je bio visoki carski oficir Rusije i sve ono što je uslijedilo potom...


Ubrzo nakon ispovijedanja, stari Jegor Stroganov se na onaj svijet pridružio svojoj kćerki ljubimici. Sahranjen je u porti manastira Praskvica, gdje i dan danas stoji ploča na njegovom grobu.


Ova čudesna i potresna priča o Jegoru i njegovoj kćerki jedinici Jekaterini, kao i o njegovom kamenitom putu od same morske obale do na vrh Čelobrda, poslužila je dramskom piscu Vidi Ognjenović kao inspiracija da napiše dramu „Jegorov put“, koja je premijerno izvedena na budvanskom „Gradu teatru“. 


S druge strane, mnoge ruske turiste, koji u sve većem broju borave na Budvanskoj rivijeri, zaintrigirala je neobična i nesrećna sudbina dvoje sunarodnika, oca Jegora i njegove kćerke Jekaterine. Zato oni veoma rado posjećuju manastir Praskvicu, a naročito vole da prošetaju putem koji je jednom rukom, nakon desetak godina napornog rada i ćutanja, sagradio njihov carski oficir Jegor Stroganov.

tekst:  Vlado Duletić    foto: Miloš Ćetković

PODIJELI

Tagged under

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Najnovije vijesti

Email obaveštenja

Prijavite se na naša email obaveštenja