Kako graditi gradove u kojima će ljudi biti srećni

Pogledala sam TED video prije nekoliko dana, jedan od onih koji te uhvate i ne puštaju. Pa sam ga pogledala još 2 puta i odlučila napisati tekst o njemu, odnosno o porukama koje nosi u sebi. Možete ga pogledati i vi odmah, tu je sa prevodom. U svakom slučaju, u nastavku je osvrt na njega sa nekim mojim razmišljanjima.

Alessandra Orofino iznosi zanimljive podatke: 45% ljudi na svijetu živi u gradovima, a za 75% potrošnje energije, odnosno 80% emisije gasova su “krivci” gradovi. Realan zaključak je – za mnoge probleme koje zovemo globalnim, poput klimatskih promjena, oskudice sa energijom ili siromaštva – su krivi gradovi. I to se neće promijeniti dok ljudi u gradovima, ljudi poput nas, ne počnu raditi bolje na tim problemima.

 

U nastavku Alessandra Orofino navodi da se sve to jasno vidi kada pogledamo 3 aspekta života u gradu: prvi, volja građana da se uključe u rad demokratskih institucija; drugo, sposobnost gradova da uključe svoje stanovnike u rad; i posljednje, naša vlastita volja da živimo ispunjene i srećne živote.

Kada se govori o angažovanju građana, podaci jasno govore da je nakon porasta u osamdesetim godinama, broj glasača u velikom padu. Ono što je mene iznenadilo jeste da države poput Amerike i Francuske imaju probleme sa brojem glasača na izborima za rukovodstvo gradova. U Francuskoj 40% glasača nije uopšte izašlo na izbore, a u Americi je bilo gradova u kojima je glasalo samo 5% ljudi. Kao primjer navodi Los Angeles, grad od 4 miliona stanovnika, u kojem je gradonačelnik izabran sa 200.000 glasova.

 

Zvuči li vam to poznato? Iskreno, ja sam mislila da su to problemi koji muče samo naše prostore i ovo me prilično iznenadilo.

 

Ono što je takođe bitno, navodi Alessandra, jeste da bi gradovi mogli biti idealna mjesta za život ljudi. Ljudi su socijalna bića i vole biti u društvu, okruženi ljudima. Međutim, činjenice pokazuju da veća urbanizacija uopšte ne povećava zadovoljstvo stanovnika, čak naprotiv.

 

Kako graditi gradove u kojima će ljudi biti srećni, gradove koji će iskoristiti najvrjedniju prednost koju imaju – veliko bogatstvo i raznolikost ljudi koji žive u njima? 

 

Alessandra misli da bi do toga mogli doći ukoliko se promijeni način odlučivanja koji je doveo do stanja koje imamo sada. Njen stav je da nam treba veće učešće u odlučivanju nego što ga imamo sada, i da je ideja o učešću građana samo jednom u četiri godine, prilikom izbora prevaziđena. Ljudi su umorni od toga da ih se pita nešto samo tada i zbog toga sve manje i izlaze na izbore.

E sad, uključivanje ljudi u proces odlučivanja inače predstavlja logističku noćnu moru. Međutim, tu na scenu nastupa tehnologija koju imamo već na raspolaganju i koja može olakšati ljudima da se organizuju, komuniciraju i donose odluke.

Nažalost, gradske vlasti još ne koriste tehnologiju u njenom punom potencijalu. Međutim, dobra stvar je što za mnoge stvari ne moramo čekati njih. To je Alessandra i dokazala tako što je prije 3 godine napravila organizaciju Meu Rio koja je narasla do mreže od 160.000 stanovnika Ria, gdje je 40% njih starosti između 20 i 29 godina.

Među njima je djevojčica Bia koja je imala 11 godina kada je pokrenula kampanju za spas svoje državne škole. Njena škola je bila rangirana kao jedna od najboljih u zemlji, ali je trebalo da se sruši i da se na njenom mjestu napravi parking za potrebe svjetskog prvenstva u fudbalu. Bia je pokrenula kampanju, a Meu Rio je takođe napravio i 24-satno praćenje škole uz pomoć web kamere. Nekoliko mjeseci kasnije vlasti su popustile i promijenile svoju odluku. Škola je ostala netaknuta.

Jovita je žena koja je takođe iskoristila alate ove organizacije. Njena kćerka je nestala prije 10 godina i ona je od tada traži. Jovita je za to vrijeme saznala puno stvari, a jedna od njih je da ne postoji jedinstvena baza nestalih lica u Riu, iako je samo u 2013. godini nestalo njih 6.000. U drugim gradovima je postojanje takvog centralizovanog sistema dovodilo i do 80% riješenih slučajeva. Pokrenula je kampanju i nakon što je odjel za sigurnost primio 16.000 emailova sa zahtjevom za osnivanjem specijalizovanog odjela za nestale, isti je i napravljen. Jovita je čak povremeno angažovana kao savjetnik u njemu sada.

Razmišljam o ovom videu od kako sam ga gledala zbog toga što se uglavnom slažem sa onim što je rečeno. Mislim da mi, građani, moramo uzeti aktivnije učešće u našim životima. Takođe mislim da to uopšte ne znači da se zbog toga moramo početi baviti politikom. Pisala sam o tome prije više od dvije godine u tekstu Postoji li način da političare natjeramo da rade posao za koji su plaćeni?

Tad sam rekla da mi se čini kako kod nas postoji veoma malo ljudi koji nikad nisu bili na nekoj listi za izbore. S druge strane, kad god kažeš da ti nešto smeta, svi ti odmah kažu “Pa hajde u politiku i mijenjaj”. Ja ne volim politiku i nisam nikad maštala da sjedim u nekoj sali za ne znam koliku platu. Imaju ljudi koji to vole i žele i koji su odabrali taj put, pa neka to i rade. A naše je da uzmemo učešće na načine koje možemo, da im damo do znanja šta želimo, kao i to da su tu zbog nas.

Do sada nam je to išlo vrlo slabo i bez nekih posebnih rezultata. Međutim, od kako sam pogledala ovaj video razmišljam o tome da možda ipak postoji nada i da samo treba naći pravi način.

Šta vi mislite o tome?

 

VEZANO: Prototip „pametnog grada“ - Santander u Španiji

 

 

AutorHana Kazazović za http://cyberbosanka.me

PODIJELI

Tagged under

Media

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Najnovije vijesti

Email obaveštenja

Prijavite se na naša email obaveštenja