Promovisana knjga Kostim utopije Gojka Čelebića

U povodu obilježavanja Dana Opštine Budva u petak je promovisana nova knjiga iz edicije Narodne biblioteke Budve– “Kostim utopije” autora Gojka Čelebića.

Knjiga se bavi autorima koji su ponikli sa područja Budve a to su: Stefan M. Ljubiša, Simeon Piščević, Marin Bečić, Dionisije Miković, Miroslav Luketić… “Kostim utopije”otvara opera u dva čina (i sedam aktova) “Izabeta i Đurđe” nakon koje slijede: esej “Pejzaž u kom se vidi još poneštoosim lovca i zvijeri”, ogled pod nazivom ”U ruži vjetrova”, studija o S.M. Ljubiši, esej “Princeza je pobjegla u Dubrovnik sa budvanskom riznicom”, i u završnici tekstovi s naslovima “O Dionisiju Mikoviću”, i “Interesovanja i zavičaj – o Miroslavu Luketiću”.


Autor Goko Čelebić je na početku istakao da je knjiga danas u velikoj krizi, da je nova knjiga na neki način sebi samastvorila konkurenciju elektronsko pismo, društvene mreže, mas-mediji što je sve nekako malo zasjenilo knjigu, “Dakleona više nije odmah iza autora, u njegovoj pozadini, više ne čini njegovu ikonografiju kao što smo na to navikli od renesanse na ovamo, možda i u antici, međutim danas toga više nema, ona se polako razdvaja i od autora, najavljuje“smrt” autora i nije prisutna u našem životu onoliko kolikoona stvarno znači u našem životu. “ On je naglasio da raznezemlje i kulture to pitanje odsustva knjige rješavaju na svojnačin, imaju univerzitete gdje je knjiga permanentno prisutna, pa se i ne vidi ono odsustvo knjige u građanskom društvu u cjelini, a velike metropole na zapadu takođe imaju svojerješenje – to je srednja klasa koja knjigu čita, pa odsustvoknjige nije toliko vidljivo. “Odsustvo knjige vidi se i pogađa zapravo male kulture i male narode i ono će za njih biti težakudarac. Uprkos mas-medijima, mrežama i elektronskomprisustvu, mi nemamo alternativu knjizi; zapostavili smo je, nije prisutna kao što smo na nju navikli i ne predstavlja našoslonac koji je predstavljala u posljednjih nekoliko hiljadagodina. Kako male sredine i kulture mogu izbjeći tu zamku je pitanje. One imaju univerzitete, ali nemaju velike univerzitetekoji okupljaju više desetina pa neki i stotina hiljada mladihljudi na kojima knjiga počiva i mali centri knjige u malimsredinama nisu toliko otporni kao što su metropole, univerziteti ili tzv.srednja klasa koja knjigu još poštuje i dajejoj značaj koji ona treba da ima. Jedno od pribježišta knjige u malim sredinama i malim kulturama je zavičajna književnost. I to je naš slučaj ovdje. Knjiga Kostim utopije je posvećenazavičajnoj knjževnosti. Zavičajna književnost je kako gdje, kod malih ona je rezervni položaj kulture. Kod velikih onanije tako vidljiva …Zavičajna književnost je najsnažnija kodmalih naroda, vjerujem i zbog toga što zavičajna književnostpredstavlja rezervno polje za književnu i kulturnu krizu.Čovjek to, htio ili ne htio, osjeti, pa se veže za ljude koji su iztoga kraja i prosto ne da da oni propadnu, da odu u zaborav, da propadne ta žila, ta loza koja je zavičajna.”
Zašto knjiga nosi naslov “Kostim utopije”, autor GojkoČelebić pojašnjava: “za mene je kompletna duhovna, stvaralačka struktura i satav utopističke prirode, nije ništaopipljivo, nego je to jedna iluzija, velika, ali ta se utopijarazlikuje u zavičajnoj auri od drugih utopija. Nije to takobanalna utopija. Ima nešto da je taj duh predaka prisutan i kadsu oni mrtvi. I to je dobro, bez toga mi nemamo oslonac kojinam treba u životu, a to male kulture i narodi imaju. I zatosam joj dao taj naziv kostim, zato je ona kostimirana utopija.”Na budvanske i paštrovske teme napsan je esej “Pejzaž u komse vidi još ponešto osim lovca i zvijeri” koji govori o dvojiciPaštrovića Marinu Bečiću i Simeonu Piščeviću o kojima je autor želio da istakne i da se vidi još nešto osim crno-bijeletehnike, tzv. otomanskih problema i otomanskih godina, a to su teme Zapada u slučaju Bečića i teme Istoka u slučajuPiščevića.
U knjizi Kostim utopije, Gojko Čelebić se bavi S.M. Ljubišom kao značajnim diplomatom na vrlo visokompoložaju, poslanikom, što je u 19. vijeku predstavljalodiplomatski format i to je, prema riječima autora, prva studijao Ljubiši kao diplomati. Ovaj segment zauzima centralnomjesto u knjizi.
Budući da je malo pisaca pisalo o Dionisiju Mikoviću, značajnom kulturnom radniku, koji je imao i značajanuprosvjetiteljsku ulogu u Paštrovićima, uredniku velikogilustrovanog kalendara Boka u Kotoru u prvoj polovini20.vijeka, u knjizi Kostim utopije Gojko Čelebić daje važnomjesto ovom autoru koji je ostavio značajno djelo.
Rad o Miroslavu Luketiću je baziran na tome što je Luketićeva velika zasluga za Budvu i Paštroviće sakupljanjegrađe i jedna arhivska minuciozna djelatost , a on je “jedan od onih koji drži prošlost i sadašnjost na okupu kroz kartografiju, geografiju, aktivnosti prikupljanja građe, čuvanja od zaborava, bibliografiju kao vrlo poznat bibliograf”. Luketićevo djelo Kulturna baština I-II koju je objavilaNarodna biblioteka Budve je značajan rad ne samo u zavičajnim već u znatno širim okvirima, smatra Čelebić. Zajednog autora, istoriografa, istoriopisca, esejistu, publicistu, je vrlo važno, ističe Člebić, ne samo da poživi fizički nego da bude svjedok što dužeg vremenskog perioda i da i sam vidi i sagleda funkciju svoga djela, da vidi samog sebe u višeformata, što jeste upravo Mirov slučaj.
Na kraju, autor je istakao da je odlučio da u ovu knjigu uvrstisvoju opsesivnu temu kojom se bavi od mladalačkih dana i koju je započeo u drugom umjetnčkom formatu, a završio u žanru opere i upravo libreto za operu Izabeta i Đurđe otvaraknjigu Kostim utopije. “Izabeta i Đurđe, moj libreto zapovijest ljubavi dvoje mladih, renesansnih ljudi plemićkogprorijekla (ona Mlečanka, on Crnojević sa Cetinja), dakle, libreto za istoimenu operu, ne otvara slučajno ovaj skromniizbor primorskih tema. Crnojevići su imali svoje posjede i rezidenciju u Budvi, a posljednji, ovaj koji mene interesuje(Đurađ) je iz Budve, uostalom, kao iz svoje kuće, sa svogposjeda, svaki put otplovio u Mletke i svaki put se tu, u kućusvoju primorsku, vraćao preko vode, pa i posljednji put (1501) kad je digao ustanak protiv Turaka, a oni ga sačekali i slomili.”

PODIJELI

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Najnovije vijesti

Email obaveštenja

Prijavite se na naša email obaveštenja