Ustavni sud da stavi tačku na spor sa Štrabagom

Štrabag i JP Regionalni vodovod su 2008. potpisali ugovor o gradnji cjevovoda vrijedan 17 miliona eura.

Regionalni vodovod je naredne godine raskinuo ugovor, a Štrabag je pokrenuo arbitražni postupak, a zatim i suđenje pred crnogorskim sudovima. Pretprošle godine Štrabag je dobio konačnu presudu Apelacionog suda u svoju korist i blokirao račun Regionalnog vodovoda na iznos od 12 miliona eura. 

Državno preduzeće Regionalni vodovod, želeći da pravdu istjera do kraja, žalilo se najvećim sudskim instancama Crne Gore - Vrhovnom i Ustavnom sudu, ali pošto žalba ne odlaže izvršenje kompanija se zadužila, a potom Štrabagu isplatila oko 13 miliona eura, zajedno sa kamatama. Zbog gubitka spora sa Štrabagom račun kompanije je bio blokiran skoro 300 dana i u tom periodu bilo je ugroženo i poslovanje preduzeća.

Čekajući sudove: Ustavni sud tek treba da se izjasni o žalbi Regionalnog vodovoda, a Vrhovni sud je reviziju presude Apelacionog odbacio kao nedozvoljenu s obrazloženjem da je postupak već pravosnažno završen odlukom pred Međunarodnim arbitražnim sudom MTK u Parizu.

U međuvremenu, između odluke arbitražnog suda MTK u Parizu iz marta 2013. i presude Apelacionog suda iz marta 2018. godine, Privredni sud u Podgorici, kao prvostepeni organ, četiri puta je odbio prijedlog za priznanje odluke arbitražnog suda. U jednom od rješenja se navodi da Privredni sud ne može da prizna odluku Arbitražnog suda jer se strane nijesu sporazumjele da njihove sporove iz ugovora rješava taj sud. Apelacioni sud, međutim, preinačuje četvrtu odluku Privrednog suda i presuđuje u korist Štrabaga, a prethodno tri puta vraća na ponovno odlučivanje Privrednom sudu.

Apelacioni sud je priznao odluku Međunarodnog arbitražnog suda Međunarodne trgovinske komore u Parizu, i konstatovao da je Regionalni vodovod propustio da u ,,podacima u ugovoru unese odredbu kojom imenuje arbitražnu instituciju, a Štrabag je propustio da uoči da te odredbe nema".

Štrabag jednostrano pokrenuo spor pred MTK u Parizu: Prof. dr Časlav Pejović ocijenio je ranije u izjavi za više medija (Dnevne novine, portal PC Nen) da nije postojao pravni osnov za priznavanje presude Međunarodne trgovinske komore u Parizu.

“Ugovor jeste predviđao da se eventualni sporovi rješavaju arbitražom, ali je propustio da imenuje arbitražu. U tom slučaju, Štrabag je trebalo da pokuša da se s Regionalnim vodovodom dogovori oko toga koji arbitražni tribunal treba da rješava spor. Štrabag to nije ni pokušao da uradi. Druga stvar koju je Štrabag mogao uraditi bila je da iskoristi mehanizam Evropske konvencije o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži (1961) koji se primjenjuje na slučajeve kad stranke propuste da imenuju arbitražu. Štrabag nije ni to uradio, već je jednostrano pokrenuo spor pred arbitražom Međunarodne trgovinske komore, praveći na taj način dvostruki prestup”, istakao je dr Pejović.

Dr Pejović ističe da Apelacioni sud nije mogao priznati, niti se mogla izvršiti odluka Međunarodne trgovačke komore i da se razlog nepriznavanja ovakvih arbitražnih odluka nalazi u članovima Njujorške konvencije o priznavanju i izvršenju arbitražnih odluka iz 1958. godine.

,,Da bi bio valjan, arbitražni sporazum mora sadržati jasnu volju stranaka u pogledu ugovaranja konkretne arbitraže, a svakako bi morao da navede naziv i sjedište arbitraže. Klauzula u konkretnom slučaju ne da nije pomenula MTK pravila, već se u klauzuli pominju UNCITRAL pravila, a poznato je da MTK ima svoja pravila i da nikad ne primjenjuje UNCITRAL pravila. Sama činjenica da se arbitražni sporazum poziva na UNCITRAL pravila ukazuje na to da namjera stranaka nije bila da ugovore MTK arbitražu. To znači da ne samo da nije postojalo ništa u klauzuli što bi ukazivalo na nadležnost MTK arbitraže, već je postojalo manje nego ništa, ako se tako može reći”, ocjenjuje profesor Pejović.

Za Vrhovni sud postupak završen odlukom arbitražnog suda: S druge strane, Vrhovni sud je reviziju presude Apelacionog suda odbacio kao nedozvoljenu pozivajući se na odredbu člana 414 stav 1 Zakona o parničnom postupku i član 54 stav 5 Zakona o arbitraži.

,,Odredbom člana 414 stav 1 Zakona o parničnom postupku stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda, kojim je postupak pravosnažno završen. Citirana zakonska odredba se odnosi na procesna rješenja drugostepenog suda, kojim se postupak pravosnažno završava. Ona se odnosi na rješenja kojim se tužba odbacuje, i to zbog apsolutne nenadležnosti suda, neurednosti tužbe, kad nedostatak nije otklonjen, zbog nedostatka u pogledu stranačke ili parnične sposobnosti koji nijesu mogli biti otklonjeni, kao i u slučaju drugih procesnih smetnji koje sprečavaju vođenje postupka, kao i u slučajevima kad nastupi procesna pretpostavka o povlačenju tužbe i, u konačnom, u slučaju odbacivanja žalbe, osnosno revizije. Dakle, rješenje o priznanju strane arbitražne odluke ni ranije, niti sada nije ulazilo u krug drugostepenih rješenja kojim se pravosnažno završava postupak u smislu člana 414 stav 1 ZPP”, navodi se u rješenju Vrhovnog suda.

 

 

 

Precizirano je da se radi o rješenju koje je doneseno u postupku povodom predloga za priznanje strane arbitražne odluke MTK u Parizu od 12. marta 2013. godine, u kojem postupku se sud ne upušta u ocjenu pravnog odnosa ili subjektivnog prava, već se bavi isključivo ocjenom ispunjenosti uslova za njeno priznanje, koji su propisani Glavom IX ,,Priznanje i izvršenje strane arbitražne odluke” Zakona o arbitraži.

,,Kod naprijed navedenog revizija protivnika predlagača je nedozvoljena, jer je postupak već pravosnažno završen odlukom pred Međunarodnim arbitražnim sudom MTK u Parizu. Za ukazati je da je revizija protiv rješenja drugostepenog suda kojim se odlučuje o predlogu za priznanje strane arbitražne odluke u višedecenijskoj praksi sudova u Crnoj Gori i u republikama bivše SFRJ bila nedozvoljena i kao takva odbacivana, uz obrazloženje da to rješenje ne spada u krug rješenja iz člana 400 ranijeg, odnosno člana 414 stav 1 sada važećeg ZPP, koja odredba je identične sadržine. Prema tome, bez obzira što odredbe Zakona o arbitraži ne isključuju mogućnost izjavljivanja revizije protiv pravosnažnih rješenja donesenih u postupku po predlogu za priznanje strane sudske odluke, rješenje kojim je priznata strana arbitražna odluka se ne smatra rješenjem iz člana 414 stav 1 Zakona o parničnom postupku, zbog čega je revizija odbačena kao nedozvoljena- navedeno je u rješenju Vrhovnog suda. 

Ugovor raskinut zbog grubog kršenja obaveza: Što se tiče posla koji su prije 12 godina dogovorili Regionalni vodovod i Štrabag, zaključen je ugovor za izgradnju cjevovoda, a radovi su počeli 6. juna 2008., sa rokom završetka od godinu. Predmet ugovora bio je postavljanje cjevovoda od početka podvodne dionice u Malom blatu do rezervoara “Durmani” u dužini od 35.000 metara, izuzimajući cjevovod kroz hidrotehnički tunel Sozina. Ugovor je podijeljen na dvije partije- prva se odnosila na kopnenu dionicu u dužini od 16.800 metara, a druga na podvodnu dionicu u dužini od 18.200 metara.

Kako su za Portal Analitika kazali iz Regionalnog vodovoda, došlo je do grubog kršenja ugovorenih obaveza, odnosno enormnog kašnjenja radova na podvodnoj dionici i nedostataka u izvedenim radovima na pojedinim sekcijama kopnene dionice (nije vršena hidraulička proba, nije postavljena odgovarajuća zaštita cjevovoda od dejstva podzemnih voda usled čega su cijevi, nakon polaganja i zatrpavanja, isplivavale na površinu itd.).

,,Tako je, zaključno sa 28.2.2009., na kopnenoj sekciji položeno samo oko 3.800 metara cjevovoda. U tom periodu nijedan dužni metar cjevovoda u podvodnoj dionici nije položen. Nije bio dostavljen ni izvođački projekat podvodne dionice za veći dio trase, iako je to bila ugovorena obaveza izvođača. JP je, u saradnji sa resornim ministarstvom, u više navrata vodilo pregovore sa izvođačem radova kako bi se tok izgradnje uskladio sa ugovorenom dinamikom i otklonili nedostaci. Na sastanku sa predstavnicima centrale "Štrabaga" u Beču, održanom 31.3.2009., dogovoreno je produženje prvobitno ugovorenog roka i to: za kopnenu dionicu (bez cjevovoda u tunelu) do 15.08.2009. godine i za podvodnu dionicu do 15.11.2009.godine. Međutim, svi pokušaji da Štrabag izvrši ugovorene obaveze bili su bezuspješni. Štrabag je tražio vremenski neograničen rok za završetak radova, što nije bilo moguće prihvatiti te je, po isteku produženog roka, raskid ugovora bio neminovan”, pojasnili su iz Regionalnog vodovoda. 

Imajući u vidu javni interes, JP "Regionalni vodovod Crnogorsko primorje" je 1. 12. 2009. godine, uz punu saglasnost Vlade, raskinulo ugovor sa kompanijom “Štrabag” zbog izuzetno loše organizacije, nepoštovanja dinamike i kvaliteta radova, odnosno grubog kršenja ugovorenih obaveza.

“To kašnjenje znatno je doprinijelo prolongiranju završetka izgradnje cjevovoda. Do raskida ugovora izvodač radova je postavio 11.600 metara cjevovoda na kopnenoj dionici i realizovao 20 odsto ugovorenog posla na podvodnoj dionici. Vrijednost radova, izvedenih do raskida ugovora, po priznatim obračunskim situacijama, iznosila je 11,5 miliona eura i taj iznos isplaćen je kompaniji Štrabag do kraja 2009. godine”, naveli su iz Regionalnog vodovoda.

JP “Regionalni vodovod Crnogorsko primorje” je, u skladu sa zaključcima Vlade, u decembru 2009. preuzelo dalju organizaciju radova na izgradnji kontinentalnog kraka. Rok za završetak radova je bio 1. jun 2010.godine.

“Od strane JP “Regionalni vodovod Crnogorsko primorje” i angažovanog izvođača uspješno su ispunjeni svi zadaci u periodu visokih vodostaja, bez obzira na probleme sa kojima su se suočavali izvođači na terenu. I pored potpune obustave radova tokom dva mjeseca zbog poplave Skadarskog basena početkom 2010, svi radovi su izvedeni kvalitetno i blagovremeno”, podsjetili su iz Regionalnog vodovoda.

 

 

 

Tužbe, arbitraža i presude: Nakon raskida ugovora, kompanija “Štrabag” je, i pored zahtjeva JP “Regionalni vodovod Crnogorsko primorje” da sva eventualna međusobna potraživanja riješe neposrednim sporazumom, pribjegla pokretanju tužbe kod arbitražnog vijeća.

“Stiče se utisak da je ova kompanija tražila neograničen rok za završetak projekta svjesna da to niko neće prihvatiti i da se već tada spremala za pokretanje tužbe kod neugovorenog arbitražnog vijeća”, napominju iz Regionalnog vodovoda.

Ostaje nejasno zbog čega je Apelacioni sud tri puta odbacio presude Privrednog suda i četvrtu preinačio - u korist Štrabaga. Isto tako, ostaje upitno da li će ta presuda bez presedana postati pravilo za sve inostrane izvođače ako se pozovu na nju i da li će to trajno ugroziti Crnu Goru i njenu privredu.

U svakom slučaju, odluka Ustavnog suda Crne Gore trebalo bi da stavi tačku na sve dileme, a ne da otvara nove.

izvor: Portal Analitika

PODIJELI

Tagged under

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Kontakt: primorske@kulturnicentar.me

NVO Kulturni centar, Budva, Primorski bataljon bb

Najnovije vijesti

Email obaveštenja

Prijavite se na naša email obaveštenja