U petak, 18. 07, sa početkom u 21 čas na Trgu se nastavlja književni program ovogodišnjeg festivala „Grad teatar“. Na večeri će nastupiti Goran Gocić, koji je za svoj prvi roman „Tai“ dobio NIN-ovu nagradu za roman godine i nagradu „Miloš Crnjanski“.

U obrazloženje selekcije se navodi: „Rastakanje zapadnog identiteta u susretu sa novim i, na prvi pogled, inferiornijim, koje dovodi do novih shvatanja ljubavi, svijeta i sebe u svijetu, izliva se u svakoj od tema kojima se „Tai“, i epistolarni i putopisni, roman bavi, samoosvijećenjem, ranjivošću bića, muško-ženskim odnosima, odnosima Istoka i Zapada, Evrope i, uslovno rečeno, ne- Evrope“.

GORAN GOCIĆ (1962, Užice) je novinar, urednik, filmski autor, prevodilac i pisac čije je radove objavilo ili emitovalo tridesetak medijskih kuća na jedanaest jezika, između ostalih dnevnici Borba, Politika i Dnevni telegraf; TV stanice RTS i Channel 4; filmski magazini Ekran, Sight & Sound i International Film Guide. Tokom rata za jugoslovensko nasljeđe imao je više od trideset nastupa na globalnim televizijskim stanicama (BBC World, News 24 itd) kao politički komentator, ali je specijalizovan za pitanja kulture o kojoj kontinuirano objavljuje tekstove od 1987. godine. Gocić je diplomirao engleski jezik i književnost (Filološki fakultet u Beogradu, 1991), a magistrirao medije i komunikacije (Londonska škola ekonomije i političkih nauka, 1999). Napisao je eseje u petnaestak zbornika o masovnim medijima (kao što su Degradirana moć: Mediji i kosovska kriza, 2000, i Zabava ili umetnost: Nedoumice oko autorskog filma, 2008). Nekolicinu je, poput ovog potonjeg, i priredio. Knjige: Endi Vorhol i strategije popa (studija, 1997/2012), Emir Kusturica: Kult margine (studija, 2001/2006/2012), Želimir Žilnik: Iznad crvene prašine (studija, 2003, koautor), Tai (roman, 2013/2014). Dugometražni dokumentarni filmovi: Prokleti stranci (reporter/snimatelj, 2000), Balkanski dnevnik: Bugarska (scenarista/reditelj/snimatelj, 2010). Dobitnik je dve Borbine nagrade za esej o društvu (1996 i 1997), nagrade Dušan Stojanović za publikaciju iz oblasti filmologije (2002/2003) i nagrade „Miloš Crnjanski“ za prvu knjigu u žanru u kojem se okušao ovaj autor (2011/2013) i Ninove nagrade za roman godine (2014).

Na sceni između crkava, sa početkom u 22 časa, održaće se prva repriza druge ovogodišnje premijere Festivala, plesne predstave „Don Žuan“, u koreografiji Maše Kolar i uz originalno komponovanu muziku za oavj komad Rundek kargo trija. „Grad teatar“ ovu koprodukciju radi u saradnji sa BITEF teatrom iz Beograda i HNK „Ivan Pl. Zajc“ iz Rijeke i festivalom „Riječke ljetnje noći“.

Koreografiju je uradila Maša Kolar, originalnu muziku Rundek Cargo Trio, dizajn svjetla Nuno Salsinja, kostim Petra Dančević, scenografija Jasmina Holbus, fotografija i dizajn Jelena Janković. IGRAJU igrači Bitef dens kompanije: Dejan Kolarov, Ana Ignjatović-Zagorac, Ivana Savić-Jacić, Milica Pisić, Miloš Isailović, Rikardo Horhe Kampos Freire.

Predstava je na repertoaru u Budvi i 19. jula.

Maša Kolar, koreografkinja, o radu na ovoj predstavi je istakla: „Ne može se sa sigurnošću tvrditi kakav je bio Don Žuan, niti kakav je to čovjek danas i kakav će to čovjek biti. Sredina ga obilježava, boji, profilira i osuđuje. Društvo  ga stavlja na presto, daje mu osobine prestupnika, grešnika i daje mu ovlašćenje da radi ono što on radi, a to radi najbolje. On je sposoban, arogantan, lud, topao, blizak, a opet nagao i nasilan i još uz to šarmantan i opasan. Ko može tom jeziku ljubavi odoljeti i ko uspijeva tom jeziku osvajanja reći ne? Don Žuan je svjestan optužujuće okoline koja ga smatra prestupnikom, nesposoban je postaviti granice svojim željama, ne može prestati. Više mu je stalo do osvajanja nego do ljubavi. Troši sve što mu dođe pod ruku i živi filozofiju ’prirodnog bića’. On nije nevin, a nije ni naivan. On je prestupnik, ali je i pobunjenik. Ne prihvata duh, vjeru i pravila svog vremena. To mu je dosadilo, prebacuje se iz epizode u epizodu. U svakoj epizodi traži nešto drugo. On ne traži isto. Kao svaki čovjek ima pravo na sreću i želi to pravo. Njegova sreća bi bila utažiti neizmernu ljubavnu čežnju koja ga razdire. Na početku i na kraju imamo hrpu igrača koji u svijetu varki, maski, opsena i prikrivanja čekaju na priliku da preuzmu ulogu. Kada se pruži šansa oni je grabe. Prvu ulogu dobija Don Žuan, on oblikuje svoje odbrambeno sklonište… gdje ostali, preuzimajući svoje epizodne uloge u njegovom svijetu, koriste njemu, Don Žuanu da da maha svojoj prirodi. On razumije da u svijetu lažnog udvaranja i pretvaranja možes opstati samo ako si u svom zanatu bolji od ostalih“.

Maša Kolar rođena je u Zagrebu gdje je završila Školu suvremenog plesa Ane Maletić. 1991. godine diplomirala je na Vlaamse Dansacademie u Brižu, (Belgija). Profesionalnu igračku karijeru započinje u pozorištu Komedija, u Zagrebu 1986. godine, a nastavlja 1992. godine  u Ballett Dresden (Nemačka) gdje 1995. godine dobija status solistkinje. 1997. godine nagrađena je Mary Wigman nagradom za posebna plesna dostignuća u koreografijama Džona Nojmajera, Stefana Tosa i Mats Eka. 1998. godine dobija angažman u Thoss TanzKompanie u Kilu (Nemačka), a od 2001. godine, sa istom kompanijom seli se u Hanover. U ulozi Karmen, u koreografiji Mats Eka, gostovala je sa Lyon Ballett-om u Aziji. Sarađuje sa Queensland Ballet-om u Brizbejnu (Australija), a tri godine predaje na Sveučilišnoj plesnoj akademiji u Štokholmu (Švedska), i na Sveučilišnoj plesnoj akademiji u Interlohenu (SAD), asistira Aalto Ballett u Esenu (Nemačka), i vodi plesne radionice u Japanu, Nemačkoj, Hrvatskoj, Srbiji i Australiji. 2007. godine postaje članica Aterballetta u Italiji gdje radi sa koreografima Maurom Bigoncetijem, Ohadom Naharinom, Markom Gekom, Djinom Paterson, AndreomMeškitom i Valterom Mateinijem.Asistirala je StefanuTosu u Queensland Balletu (Australija). Od 2006. godine zaposlena  je u Učilištu ZKM-a kao plesni pedagog i koreografkinja, a internacionalnu karijeru nastavlja kao slobodna umjetnica. Za balet Narodnog pozorišta u Beogradu zajedno sa Zoranom Markovićem koreografisala je balet Interval, a za Grad teatar Budvu i Bitef Dance kompaniju balet Otelo. U Zagrebu producira, koreografiše, (zajedno sa Zoranom Markovićem ), i izvodi predstave Bonet, The Morning after the Night Before, i Broadcasting "Shake your booty". Zatim producira, koreografiše i izvodi The Memory of Water i Merry Christmas for Naughty Kids. Za National Youth Ballet u Hamburgu, koreografiše dvije kratke koreografije, a za balet  HNK “Ivan pl. Zajc” radikoreografiju Pour Homme et Femme. Dobitnica je: Nagrade hrvatskog glumišta, 2008. godine; Nagrade kritičarskog stola zaIzvanrednu plesačku izvedbu u Ostinu (SAD); Nagrade za izvanrednu plesačku izvedbu u predstavi Bonet, Kopenhagen, 2010. godine; Nagrade publike za koreografiju Bonet, Kopenhagen, 2010. godine;Produkcijske nagrade 27. Tjedna suvremenog plesa, za predstavu Bonet i30. Tjedna suvremenog plesaza predstavu The Memory of Water, 2010. i 2013. godine; Strukovne nagradeUPUH-a, 2010. godine.

Rundek Carko Trio sačinjavaju Isabel - preparirana violina,  Darko Rundek - gitara, obrada zvuka, glas, Dušan Vranić Duco - klavijature, ukulele, udaraljke, harmonika, glas. Rundek Cargo Trio je nastao 2009. godine kao frakcija Rundek Cargo Orkestra. Rundek Cargo Orkestar je formiran 2001. godine u Parizu od muzičara okupljenih za snimanje trećeg albuma Darka Rundeka Ruke. Ovaj trio iza sebe ima jedan studijski album, Plavi avion, objavljen krajem 2010. kao i niz koncerata širom Starog kontinenta i muziku za dva filma. Darko Rundek je diplomirani pozorišni režiser, autor i pjevač na desetak albuma, kompozitor muzike za tridesetak predstava i više filmova i glumac u pozorištu i na filmu. Isabel se još u djetinjstvu bavila baletom  i kasnije, kao muzičar, učestvovala u nizu pozorišnih projekata.   Između ostalih sarađivala je sa Piter Brukom, Bare Filipsom i Ninom Simon, a komponovala je i muziku za pozorište i film. Dušan Vranić Duco je kao pjevač i muzičar u sarajevskoj ratnoj Kosi, započeo svoj angažman u pozorištu, koji je nastavio kao kompozitor, multiinstrumentalista i glumac. Bavio se raznim muzičkim stilovima, od ciganske muzike do elektronike. Svira čitav niz klasičnih i tradicionalnih instrumenata i kreirao je muziku za pozorište, film i reklame. Stvaranje primijenjene muzike je za Rundek Cargo Trio omiljeni zadatak, kao i improvizacija pa će igrači imati uvjek svež vjetar za svoj let, a publika sresti uvijek novog Don Žuana.