SPIEGEL: Želja za profitom na obali Crne Gore: Ljepota i sramota

Prenosimo tekst iz njemačkog Spiegela:

Crna Gora sebe samu označava kao “ekološku državu” - što joj čak i u Ustavu piše. Ali turistički bum na Jadranu prijeti da uništi prirodu. Par hrabrih se bori protiv pohlepe i korupcije.

Ljetnji dan, Miljan Vujošević se svojim starim, već skoro raspalim kombijem vozi kroz predijele poluostrva Luštica, uz jugoistočnu jadransku obalu Crne Gore. U daljini se presijava more. Najbolje zamislivo vreme za odmor i plaže. Vujošević često dolazi ovdje, sa svojom ženom i dijecom, na plažu koju samo mještani znaju.

No, danas on nije tu zbog uživanja nego je u teškoj misiji: okoliš, u kom je odrastao, idilični Bokokotorski zaliv, je u opasnosti. Nalazi se na sjeverozapadu Crne Gore i jedini je fjord na obali Jadrana. Proglašen je za svjetsku kulturnu baštinu UNESCO. I privlači sve više turista.

 

Nekadašnja jugoslovenska republika Crna Gora se nalazi na jugoistočnom obodu Evrope, ne posjeduje prirodna bogastva, skoro i da nema industrije, a ni šanse da udje u EU. Pa stoga svoje nade polaže u jadranski turizam, kao privredni faktor. Ali, upravo to preti da razori zemlju.

Skoro svuda uz more, posebno u Bokokotorskom zalivu, se grade apartmani i risorti: kao na fabričkoj traci. Bez ikakvog obzira prema prirodi ili propisima. Opštine, velike i male investitore je zahvatila jedna vrsta zlatne groznice, a crnogorske službe, poput onih koje izdaju gradjevinske dozvole, su sklone korupciji. Ko se njoj suprostavi, zapada u poteškoće.

 

Kao Miljan Vujošević. Ovaj 46-godišnjak je po profesiji programer i IT-expert. I već je više puta bio izložen prijetnjama. Najčešće anonimno, telefonom ili mailom: treba ipak da misli na budućnost svoje familije, svoje djece. Auto mu je više puta bio izgreban, a jednom su nepoznati počinioci pokušali da ga zapale. Što sve zajedno policiju interesovalo nije.

 

Ali to nije ućutkalo Vujoševića. “Moja familija je na ovim prostorima starosjedelačka, tu smo već preko 400 godina, ovdje je naša domovina”, kaže Vujošević. “U jednom momentu prosto nisam više mogao da skrštenih ruku gledam kako ovde sve uništavaju i unižavaju.”

 

Uski put, kojim ovog puta Vujošević vozi, vijuga preko brda, kroz stare maslinjake, šume bagrema, borova i čempresa. Okolo kaktusi i palme. Kroz mala sela čije su kamene kuće i crkve puno vijekova stare. I stiže finalno u mali zaton Žanjic, do kompleksa zvanog “Ribarsko Selo”: u stijenama hridi zabetonirani luksuz-risort, sa bungalovima, luksuznim restoranom i privatnim vezom. Zbog ovog kompleksa je Vujošević sa prijateljima osnovao inicijativu “Bokobran”.

 

Iz risorta se ima pogled na celokupnu okolinu i Jadran. U antička vremena se ovde dizala jedna tvrdjava. Dio njenih zidina se i dalje dobro vidi između drveća i šiprage. A danas, upravo zemljište neposredno uz antičke zidine, služi vlasniku “Ribarskog Sela” kao deponija za smeće i građevinski otpad.

 

Po važećim crnogorskim propisima on ovdje, na neistraženom arheološkom zemljištu, bez prethodnih temeljnih i dugotrajnih istraživanja od strane eksperata, nikad nije smio da gradi, kaže Vujošević. Stručnjaci su trebali prethodno da daju ocjenu kulturno-istorijske vrednosti zemljišta, a pozitivni nalaz bi značio zabranu gradnje u krugu od više stotina metara - time i za luksuzni risort pored.

 

Ali jedne takve ekspertize nikad bilo nije. Vlasnik zemljišta, izvjesni Dejan Davidović, biznismen, je u ljeto 2017 risort podigao za samo nekoliko mjeseci.
Zajedno sa jednim prijateljem, arheologom, je Vujošević tajno kartografisao teren, fotografisao novogradnju, načinio snimke dronom. Ovu dokumentaciju, sa žalbom, je “Bokobran” predao Zavodu za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore i državnom tužilaštvu. Ni jedno ni drugo se nikad oglasilo nije.

 

Građevinski radnici donose zarđale metalne šipke i bacaju ih izmedju istorijskih zidina. Vujošević pravi nekoliko fotografija terena. Kasnije želi da ih preda nadležnima i da ih pritisne. Onda ide strmim putem dolje, ka restoranu, da bi porazgovarao sa biznismenom Davidovićem. Ali taj neće da razgovara. Ni na upit SPIEGEL-a o građevinskim dozvolama i ekspertizama investitor ne reaguje.

 

Crna Gora je jedina država na svijetu koja se ustavno definisala kao ekološka - i to odmah, u prvom članu Ustava. Što predstavnici vlade vrlo rado naglašavaju u razgovorima. Nadležni resor u vladi se zove “Ministarstvo za održivi razvoj i turizam”, oficijalni turistički branding Crne Gore glasi: “Wild Beauty”.

 

Aktivisti, poput Vujoševića, ovo doživljavaju kao cinizam. U "Yale Environmental Performance Index" (EPI), jednom od vodećih svetskih rankinga za ekološke standarde i održivi razvoj, Crna Gora zauzima jedno od posljednjih mesta na listi: zajedno sa Moldavijom, Ukrajinom, Srbijom i Makedonijom. Razlozi za ovako loš rating: otpadne vode skoro svuda u Crnoj Gori teku nefiltrirano u tle, rijeke ili more, na stotine ilegalnih deponija smeća i otpada zagadjuju prirodu a puno infrastrukturnih i projekata za hidroelektrane i naftnih bušotina bivaju realizovani bez ikakvog obzira prema prirodnom okolišu.

 

Jeste da i u Albaniji, Bugarskoj, Hrvatskoj i Rumuniji sve više raste broj turista - i time tražnja za hotelima. Ali Crna Gora od svih njih najdrastičnije pljačka prostorno svoju obalu: netaknutih djelova obale skoro da više i nema.

 

I u svim tim operacijama uvek i iznova izranja ovo ime: Milo Djukanović. Nekadašnji jugoslovenski mladokomunista vlada ovom zemljom već trideset godina. Apsolutistički. Što kao premijer, što -kao trenutno- šef države.

 

Njegovom bratu pripada većina akcija najveće banke u zemlji. A njegova sestra, privredni advokat, je nezaobilazna adresa za sve investitore. Njegov sin poseduje imperiju firmi u oblastima finansija, IT i energije. Ko hoće da se bavi biznisom u Crnoj Gori ili da dobije imenovanje u državnoj službi, taj je dobro posavjetovan da gaji odlične veze sa Djukanovićevom Demokratskom Partijom Socijalista (DPS).

 

Pod Milovom vlašću je ogroman dio crnogorske obale Jadrana prodat privatnim firmama i personama. Tj. domaćim biznismenima ili partijskim funkcionerima iz Djukanovićevevog okruženja. Kao i bogatim Rusima ili Arapima. A, podrazumjeva se, Djukanović kontroliše i “Ministarstvo za održivi razvoj i turizam”, koje donosi odluke o planovima gradnje.

 

Gradić Kotor, po kojem je Zaliv i dobio ime, je u srednjem veku bio važno jadransko trgovačko središte. Njegovo istorijsko gradsko jezgro je jedan od bisera jugoistočne Evrope. Kotor je za organizatore turističih tura već godinama top-cilj u istočnom Mediteranu. U sezoni on mami, u medjuvremenu, po više hiljada turista dnevno. Puno njih dolazi autobusima iz susjedne Hrvatske. A većina ipak silazi sa brodova na krstarenju.

Kratko prije pola devet Ana Nives Radović ide kroz kotorski Stari grad do svoje kancelarije. Već sada se, rano ujutro, na stotine turista gura po uskim sokacima. Prave selfije dok turistički vodiči sriču svoje tekstove na engleskom, španskom, francuskom, ruskom ili kineskom. Prodavci suvenira i kelneri se otimaju za mušetrije.


Gospodja Radović svako malo strpivo čeka da turisti naprave svoje fotografije. “Puno ljudi paušalno osudjuje turizam”, kaže ona, “ali ja mislim da ga samo treba drugačije organizovati.”

Radović, 35, je skoro već dvije godine direktorka Turističke organizacije Kotora. Poseduje diplome u privredi, turizmu, finansijama, EU-pravu i Block-Chain-Tehnologiji. Govori tečno 6 jezika. Njen cilj: da spriječi kolaps svog rodnog grada pod masama turista.

Turizam sa krstarenjem u Kotoru je tokom poslednjih godina posmatrala sa rastućom nelagodom, priča ona. “Gradska uprava se interesovala samo za takse za brodske vezove, a drugog nekog turističkog menadžmenta ovde i nije bilo.” Zato se finalno i kandidovala za mesto šefa u turističkoj organizaciji. “Ja nisam aktivista, ne dajem javne ocjene o politici”, kaže ona, “prosto sam htjela da nešto promijenim.”

 

A uspjela je da, u pregovorima sa turističkim firmama koje se bave krstarenjima, dogovori da smanje broj brodova koji dnevno dolaze u Kotor. Stoga danas umesto dosadašnjih 4-5 krstarećih brodskih džinova prosječno dolaze samo dva. A ponekad se desi i po koji ljetnji dan u kom ni jedan brod ne biva vezan u Zalivu. “Firme koje organizuju krstarenja su spremne na kooperaciju, jer žele da se ratosiljaju lošeg glasa da su zagadjivači okoline”, kaže Radović. “Ipak se radi o njihovom biznisu, oni žele da mjesta, u koja njihovi brodovi svraćaju, ostanu autentična i ne budu razorena.”


Ovoliko dalekozornosti ipak ne posjeduju mnogi koji žele da zarade pare na turzimu u Crnoj Gori.

 

Ekološki aktivista Miljan Vujošević odučuje da predveče sam ode na svoju drugu omiljnu plažu, koja je blizu Dobrote, predgradja Kotora, u čijoj je blizini odrastao.


Do pre skoro dve godine se direktno uz plažu nalazio park sa starim, sjenovitim drvećem. Vujošević se već kao dijete igrao tu, pecao a kasnije naučio svoju djecu da plivaju. Pre nekoliko godina je ovaj pojas obale kupio jedan mladi biznismen po imenu Edin Kolarević. Koji je sestrić predsednika države Mila Djukanovića.

Milov sestrić je 2017 onda tu izgradio risort “Dobrota Palazzi”, jedan kompleks luksuznih vila i apartmana sa vještačkom privatnom plažom. Koju po zakonima Crne Gore nikako nije smio da naspe u more. A da bi mogao, priča Vujošević, su zakonska rešenja i istorijski dokumenti bili dobrano “prilagodjeni”. Crnogorski mediji su puno pisali o ovom slučaju, došlo je i do protesta zbog gradnje “Dobrota Palazzi”.

 

“Sav moj život je vezan za ovo mjesto”, kaže Vujošević, “srce mi se cijepa kad sad ovo vidim. Ni jedan naš protest nije urodio plodom, prosto radi se o čovjeku koji ima ujaka, koji mu je dao da ovo ovdje izgradi. A ujak - najmoćniji u Crnoj Gori.”

Kasnije, kad je stigao doma, u svoj skromni jednoiposobni stan na obodu Budve, grada južno od Kotora, Vujošević priča svojoj ženi Mirjani o proteklom danu. Ona ćuti skamenjena lica. Jer se veoma često plaši za njega, ali i ne pokušava da ga odvrati od njegovih protesta: razumije njegovo užasavanje.

 

Dugo je ona radila kao lučki inženjer. 2003 su je otpustili, jer, kako sama kaže, nije ni član ni simpatizant Djukanovićeve, vladajuće partije. Od tada se snalazi kao sezonska ljetnja prodavačica po buticima. “Ponosna sam na to što moj muž radi”, priča ona. “Na žalost, od toga nikave koristi nema. Što je pre svega tužno za našu djecu, koja u Crnoj Gori nemaju nikave budućnosti kao pošteni gradjani.”

Sledećeg jutra Miljan Vujošević zbog slučaja Ribarsko Selo naziva nadležno državno tužilaštvo. Što je već više puta ranije činio. Svaki put su ga izigrali. Uprkos tome, on se svako malo raspituje za stanje istrage - tužilaštvo ne treba da stekne utisak da je odustao.

 

Iz tužilaštva mu ovog puta na telefonu kažu da još uvjek čekaju na raznorazna dokumenta, pre toga ne mogu da odluče da li će podići tužbu ili ugasiti istragu. I spuštaju slušalicu.


Autor: Keno Verseck
Prevod: Mirko Vuletić

 

Cijeli tekst: ovdje

PODIJELI

Tagged under

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Najnovije vijesti

Email obaveštenja

Prijavite se na naša email obaveštenja