Gužva je bila jedva podnošljiva, kako tamo gdje se točilo piće, tako i ispred – na samom ulazu festivala na kojem su hiljade i hiljade posjetilaca, mnogi veoma raspoloženi i orni za festivalske ludosti, tiskalo, čekalo pred šatorima za stavljanje narukvica (što nisu morali oni koji su imali jednodnevnu ulaznicu, ali neki to nisu znali jer im niko nije objasnio), čak i uzalud, kao npr. grupa od pedesetak osoba koja se sabila ispred šatora isključivo za novinare (nakon akreditacije i za nas je slijedilo uobičajeno „žigosanje“), kraj kojeg je momak iz obezbjeđenja nama dao i drugima širio pogrešne informacije (posle podužeg čekanja morali su se preseliti par metara dalje, iza druge, mnogo veće grupe koja je čekala)… Boljka od prošle godine se ponovila, osobe koje rade na festivalu baratale su poluinformacijama ili nisu znale raspored objekata unutar festivalskog prostora, bili su NEDOPUSTIVO neprecizni i ne do kraja zainteresovani za pomoć.
No, ne budimo zlonamjerni i zajedljivi, vjerovatno nije ni bilo lako usmjeriti tolike gomile niti ubrzati ulazak, jer se desilo da je najveći dio publike na koncert The Prodigy stigao/stizao od 22 časa pa sve do ponoći, konstantno puneći festivalski prostor, u dopuštenim naletima.
Kad su Lijam, Kit i Maxim izašli na binu, desetak minuta prije jedan sat (tačno po rasporedu) počeo je ljepši dio noći – uostalom „The Day is My Enemy“, kako se i zove njihov aktuelni album koji je oborio rekorde prodaje. Počelo je sa „Nasty“ masnim i moćnim beatovima, sa odličnim bubnjem uživo i profesionalnom energijom gorostasa elektronske scene, što je automatski podiglo publiku u „stratosferu“ koju je prethodno razmrdao DJ set Modestep, muzički inferioran i repetitivan dubstep do granice izdržljivosti.
Granice su probijene sa “Wild Frontier”, „Firestarter“, naslovnom numerom novog albuma The Prodigy, da bi kulminiralo sa “Voodoo People” i “Smack My Bitch Up”, hard core hitovima na koje je masa zdušno skakala, ekstatično i nimalo sporadično, prije bi se moglo reći – masovno. Ipak, kao da nije postignuta dublja veza između benda i publikuma (kojem se Maxim, definitivno najharizmatičniji na sceni, obraćao riječima “All my fucking people”, warriors, voodoo people…), aplauzi između numera bili su rijetki a na samom kraju, tačno nakon sat vremena nastupa, na bis izlaze više zbog profesionalne etike nego zbog oduševljenog klicanja, pljeskanja publike – jer nije bilo buke jačeg intenziteta!
Ostatak teksta pročitajte OVDJE
izvor: Gardencafe magazin (gl. i odg. urednik Novak Govedarica) foto: Sea Dance
