Održano književno veče Nikole Nikolića

Nikola Nikolić je autor dva romana: Čvor (2011) i Meandar (2014) kao i zbirke priča Atakama (2016). Piše književne prikaze za portal Glif, a autor je i bloga na portalu Vijesti. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Narodna biblioteka Budve je u ponedjeljak publici upriličila književno veče ovog mladog stvaraoca, te su oni koji ga nijesu čitali bili u prilici da kroz razgovor sa autorom o njegovim djelima, kao i čitanjem odlomaka spoznaju da se radi o talentovanom stvaraocu. Razgovor je vodila Stanka Stanojević.


Što povezuje temu suicida u prvom dijelu zbirke Atakama sa “pustinjom cvieća”, kako glasi i sam naslov djela, autor daje odgovor: “Atakama je jedno od najsuvljih mjesta na planeti, a ipak se s vremena na vrijeme zakiti rozim cvijećem koje ostavi potpuno suprotan utisak - da je plodna, živa. Čini se da je smisao čitavog tog mrtvila upravo u povremenom oživljavanju. Likovi prvog dijela "Atakame" pokušavaju da se otrgnu životne pustinje, na ovaj ili onaj način. Neki od njih shvataju da će, paradoksalno, nestanak značiti preporod, neka vrsta apsolutne katarze, da jedino kraj jednoga vodi početku drugoga”. Drugo poglavlje priča (Horizonti), otvara upravo priča Atakama. U istoimenoj pustinji (i metaforičkoj) žene razbijaju lopatama ukočenu lavu i zemlju u potrazi za očevima, muževima , braćom, sinovima, odnosno za njihovim ostacima… U jednom sloju ove kratke i zapanjujuće priče učitavamo izvjesnu “kataklizmu” – biološki nestanak. Ideju da napiše ovu priču autor Nikola Nikolić dobio je gledajući dokumentarni film. Dok se dolje, ispod zemlje traga za posmrtnim ostacima, gore, iznad- traga se za novm oblicima života, a to poništavanje života je blisko temi suicida koja karekteriše prvi dio zbirke priča. “Ta činjenica da na istom prostoru egzistiraju ta dva stanja, ja sam htio budući da mi je nešto falilo u tom filmu, da ih sukobim, da ih povežem, ali na način što će nešto životno da proistekne iz toga” – navodi Nikolić. Tek kad je napisao Atakamu shvatio je da ta priča ima potencijal da ostale gravitiraju ka njoj. Upravo u tom prvom dijelu – Odlasci, slikani su različiti karakteri glavnih junaka koji se nose sa mračnim mislima, ili koje odnose mračne misli. U prvoj priči “Zakopčan” - fascinantan je način samomučenja (u tom dijelu podsjeća na kafkijansku atmosferu djela) prije samoubistva… odnosno- fascinantna je snaga fikcije koja je mogla biti i drugačija. Čini se da je odluka glavnog junaka podcrtana i pojačana tim njegovim ritualom. Autoru je bio fascinantan fenomen samoubistva sam po sebi, iako mu je ta prva priča bila prilično naporna upravo zbog napora da se poistovjeti sa glavnim likom priče. “Igra glavnog junaka sa sopstvenom bolešću, nakon spoznaje da više nema nade ma koliko bio mlad, on pokušava da bolest zavara drugom fizičkom boli i ta njegova ritualnost je način varanja smrti koja će na kraju ipak odnijeti prevagu. Dok je čovjek živ, može makar na kratko da se osjeti pobjednikom i u tome je tračak nade u ovoj priči” – objašnjava autor. U trećoj priči istog poglavlja (Odlasci) i teme imamo najprije oslikan odnos brata i sestre ( i ne samo to - već i čuveno “kormilarenje” (ili pokušaj) tuđim životima), ali i jednu nesvakidašnjost: “crna hronika” najčešće bilježi da se zbog ljubavi ubijaju osobe neke “mlađe” dobi. Ovdje je riječ o ljubavi koja ne poznaje ni godine ni granice. Pomenuta priča jeste zasnovana na istinitom događaju. No, bez obzira na upite čitalaca koliko su priče istinite, a koliko plod fikcije, autor smatra da je književno/umjetničko djelo autonomno i taj senzacionalizam mogao bi da ostane po strani kada je lijepa književnost u pitanju.


U priči “Todor Mandić u sazvježđu taštine” čitamo parodiju par ekselans, na tekuće, savremene izdavačke, književne prilike, ali nadasve na nagrade. Evo što pisac Nikola Nikolić misli o aktuelnim piscima i nagradama: “Određene nagrade na neki način garantuju vidljivost u medijima koja može dovesti do veće čitanosti i bolje prepoznatljivosti široj čitalačkoj javnosti. Međutim, kod nas ali i u regionu najveći dio procedure oko nagrada se odvija iza zatvorenih vrata i u stvari kaže se zašto je određena knjiga dobila nagradu ali se ne kaže zašto je i po čemu ona bolja od ostalih iz konkurencije i naravno, to su najčešće unaprijed dogovorene nagrade: ne zna se ko je sve u konkurenciji ali se zna ko će nagradu dobiti. Naravno nisu sve nagrade takve. Ali, govorimo o onima koje su takve i naravno zavisi od pripadnosti određenom krugu moći, a i u umjetnosti nažalost postoje centri moći koji obesmišljavaju umjetnost; jer kad umjetnost zavisi od nečega što nije striktno umjetničko u startu se brišu pretpostavke da ona bude umjetnost”. Na taj način se obesmišljava i sama institucija nagrada, mišljenja je autor Nikolić koji, kako sam ističe, dok piše nema na umu nikakvu nagradu.


Priča Gorski vijenac zatvara knjigu priča “Atakama” i na svojstven način, apropo teme govori između ostalog o tome da su one teme koje su vječite jabuke razdora, mržnje i gloženja…sveopšteg nerazumijevanja i spoticanja kod nas, jednom dalekom, “civilizovanom” svijetu, sa ovdašnjim porijeklom, sasvim nebitne, nepoznate i nekako nisu integralni dio njihovih duhovnih postojanja, kako mi ovdje, mislimo da bi trebalo biti.
Roman “Meandar” karakteriše linearan, ali nadasve bogat i znalački način pripovijedanja. U vremenu kada je teško doći do posla, svršeni student geografije zapošljava se kao kondukter u lokalnom vozu. Glavni junak svoju promašenost obzanjuje u svakoj situaciji (i pred šefom, i pred djevojkom…on nema odbranu) do posljenje kada raskrinkava taj krijumčarski lanac droge u zadnjem, ponoćnom vagonu koji polazi iz Bara, kada je pripovijedanje osvježeno žanrom krimi priče. U svemu tome, uzbudljivo za čitaoca ali i značajno je iz koje perspektive, hobiste likovne umjetnosti, dolazi do takvih otkrića. Takođe, zanimljiv je svojevrstan znak- krevet u jezeru- kojim se otvaraju (povratkom djevojke gl.junaka) i zatvaraju problem, odnosno završava krug problema glavnog junaka ovog romanesknog lavirinta. O nekim važnim temama koje pokreće ovo djelo, govorio je sam autor na svojoj književnoj večeri. O kritici u moralnom, građanskom i književnom smislu i kontekstu, kao i o značaju bloga i esejistike Nikola Nikolić kaže: “Moje kritike književne, iako stoji tako na portalu u rubrici Kritike, ja ih ne doživljavam tako, to su više književni prikazi. Obično pišem o knjigama koje mi se svide i za koje smatram da ne bi loše bilo i drugi da pročitaju, tako da iz svoje čitalačke pozicije pronalazim kvalitet. Do sad nisam pisao nijedan negativni prikaz, to prepuštam ljudima koji su stručni za to više od mene. Što se kritike generalno tiče, smatram da je ona značajna jer može uticati da se određena književnost održi vitalnom, jer kad nema kritike može da se uljuljka kompletna književnost; kad autori u startu imaju ideju da to što pišu neće biti javno proglašeno lošim…Kad sam pisao prvi roman razmišljao sam o tome da li će se pojaviti negativna kritika; da li će u startu postojati takvo nešto da me satre da nemam više želju da pišem… Ima nekoliko kritičara u regionu koji su zaista odlični, ali ni oni ne mogu sve postići s obzirom na intenzivnu produkciju… Ima dosta mladih ljudi sa književnim potencijalom koji se plaše lične i javne kritike i prijema kod čitalaca. Međutim, potrebno je shvatiti da i kritika na neki način pomaže… Mnoge kritičare sami pisci proglase da pripadaju nekom klanu, nekom kružoku te da su zbog toga rasčerečili njihovu knjigu iako pojedine knjige zaista zaslužuju da to budu pogotovo one koje preko noći steknu status kvalitetnih, dobrih i skoro kultnih knjiga, a da nije ni jedan stručni tekst o njima objavljen i nije objašnjeno zašto je ta knjiga toliko dobra i bolja od neke druge…” Za današnjeg pisca jeste značajno pisati blog, govoriti o knjigama i kao vrsta literarnog treninga i kao podizanje vidljivosti jer: “prošlo je vrijeme kada je bilo svega nekoliko dobrih pisaca kojima nije trebala reklama i nije trebalo da budu previše prisutni osim tim svojim knjigama, niti su bile promocije česte; danas se mnoge promocije pretvaraju u turneje”… Blogovi i prikazi po priznanju autora održavaju pisca u formi i održavaju vidljivost kada autor nije previše prisutan, “a današnji kapitalistički način života primorava i umjetnike da budu što prisutniji i na taj alternativni način putem novinskih tekstova i tih turneja …to je sve nešto što je nadgradnja pisca, što možda nije toliko važno koliko samo književno djelo, ali bez čega se ne može ukoliko želite da se čuje za vas”.


O temi materijalnog gomilanja i duhovnog siromaštva Nikola Nikolić kaže da živimo u kapitalizmu gdje je čitav život skrojen po mjeri novca a ne po mjeri čovjeka, “prosto se čovjek gubi u svemu tome i samo je jedan šraf u mašini. Ko ima sreće da radi, malo ćete naći da imaju vremena za sebe, svoj duh, zato je toliko i nervoze u ljudima, zato se i dešavaju loše stvari… Mnoge firme tretiraju danas ljude kao robove iako to obavijamo nekom oblandom demokratije i mogućnosti izbora, međutim, krije se iza toga jedna teška istina da su ti ljudi primorani na to, da nemaju što drugo da rade, a ako ostanu bez toga onda će ući neko drugi na njihovo mjesto i to, negdje sam napisao, da uvijek čeka kolona rezervnih očajnika: kako jedni ispadaju iz igre, dolaze drugi koji će to uzdisati u nebesa i sa svoje pozicije se kratko zadovoljiti time, ali to dovodi po mom mišljenju do odumiranja duha i šteti naciji čitavoj. Ali, to je kapitalizam na naš način, jer krajnji, ekstremni kapitalizam je onaj gdje se ne ostavlja prostora i vremena za čovjeka kao individuu koja ima svijest i duhovne potrebe, sem fizioloških, tako da čini se srljamo u propast”.
Za književne početke i prvi roman “Čvor” autor kaže da je iz današnje perspektive za njega to bila neka vrsta treninga, dobar ekspiriment i polazna tačka. U odnosu na roman Čvor, roman Meandar je iskorak u odnosu na njega, a priče Atakama su iskorak u odnosu na Meandar. Novi roman piše intenzivno već godinu i po i njegov izlazak očekuje se naredne godine. Tema romana su dvije zavađene porodice krajem 90-ih godina prošlog vijeka, gdje je autor htio da se pozabavi našim podjelama, ludilima - fiktivnim i stvarnim, a sve to u kontekstu bombardovanja, bez veze sa propagandom, ali kao poligon na kojem su se odigravale promjene lične i kolektivne.
Kao umjetnički direktor Podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja Nikolić ocjenjuje da bi sve bilo na nekom višem nivou, ugostila se značajna književna imena za sve to treba mnogo više novca. Što se tiče crnogorske književnosti bilo je veoma interesantnih promocija od kojih izdvaja: Obrada Nenezića, Stefana Boškovića sa zbirkom priča, autora Vladimira Vujovića iz Bara koji je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu sa romanom Silencio, te koautorsku zbirku Personalni karusel. Nada se da će naredne godine biti još više zanimljivih i značajnih književnih imena te da će domaći autori nastaviti da objavljuju “jer uvijek između toga da se objavljuje više knjiga i da li će to ugroziti kvalitet, ja ipak glasam za što više knjiga jer se uvijek uzdam u neku prirodnu selekciju, da će isplivati kad-tad ono što vrijedi” – zaključuje Nikola Nikolić.

PODIJELI

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Kontakt: primorske@kulturnicentar.me

NVO Kulturni centar, Budva, Primorski bataljon bb

Najnovije vijesti