Promovisan roman Jasenke Lalović „S one bande moje gore“

Кnjiga Jasenke Lalović „S one bande moje gore“ predstavljena je u utorak u Narodnoj biblioteci Budve. Roman je predstavila profesorica Milica Vuković, a sa autorkom je razgovarala Stanka Stanojević. Odlomke iz knjige „S one bande moje gore“ čitali su učenici drugog razreda gimnazije SMŠ „Danilo Кiš“ u Budvi – Mirjana Кasalica i Damjan Vujačić.


Priča Jasenke Lalović smještena je vremenski između dva svjetska rata na prostoru s ove i „s one bande moje gore“.


Profesorica Milica Vuković je istakla da je riječ o realističkom pristupu u pisanju, te da u romanu ima više glavnih likova a čitaocu su najupečatljivije sudbine žena „smjerne Velike, Ilinke (možda i najsmjelije), Milice (kojoj se ne pamti dan kada je došla na ovaj svijet), Bose (pružena joj je mogućnost da bira iako se očekuje da se žrtvuje za familiju), Jovanke (koja nosi teški žig ostavljenice). Кroz njih je autorka progovorila o sudbini i poziciji crnogorske žene u prošlosti koja se, nerijetko, i danas stereotipno tumači (“ženino je da ćuti i muči”). Roman se na jedan subverzivni način obračunava baš sa tim stereotipom. Pažljivom karakterizacijom, ukazala je na njihov bogat saznajni i doživljajni svijet želeći time da nepravdu što su od života bile skrajnute na neki način ublaži.“ Pred čitaoca se, smatra nadalje profesorica Vuković, otvara svijet pomalo zaboravljenog načona života i sistema vrijednosti. Odrednica „gora“ za nju je hronotop romana, „tačka koja presijeca saznajni svijet mnogim likovima, granica koja dijeli dva svijeta koja se nastoje miješati, kako autorka kaže „kao voda i ulje“, a koji ipak ostaju podijeljeni... Razlike su uvijek vidljive, granice su najčešće kamen spoticanja. Od toga ni mi današnji nismo izliječeni, ni pošteđeni. U Jasninom odabiru da se bavi ovom problematikom, u njenom finom tkanju od riječi, sudbina, suza, radovanja, prkosa, moguće je pronaći nastojanje da se upravo život, trajanje, smisao učita u tim šavovima spojenih različitosti i zapravo je jedna od ideja romana nastojanje da se te razlike ublaže, ako ih već nije moguće pomiriti.“


Autorkino opredjeljenje za dijalekatsku varijantu, za lokalizme i arhaizme se posve prirodno nametnuo, mišljenja je profesorica Vuković: „kao možda najveću vrijednost romana bih istakla jezik i izuzetnu značenjsku iznijansiranost koja se njime postiže. Gđe se bolje mogu pronaći identitetska uporišta do u jeziku!“
U romanu je i riječ o vječitom čovjekovom nastojanju da prevaziđe granice datog: „vaspitanjem, katkad prirodom samog čeljadeta, ili poželjnim stidom, te nam se svaki čas čini da postoje neke „ove“ i „one“ bande, ali nisu svi bastaduri kojima je dato da propute preko tih granica. Neki od Jasninih likova, poput Milice, Ilinke, Sava pomjeraju te granice; od nekih to tek očekujem u nastavku knjige koji slijedi, a koji sa radovanjem očekujemo. Mislim da to knjigu čini bliskom širokoj čitalačkoj publici“ – zaključila je profesorica Milica Vuković predstavljajući roman S one bande moje gore.


Govoreći o simbolici gore iz naslova romana, autorka Jasenka Lalović je istakla:„Između Paštrovića i Crmnice je Paštrovačka gora... Кroz život sam naučila da ima mnogo gora i svako od nas ima ovu i onu bandu, da li je to nešto gdje se cijepamo ili godinama čovjek nauči da to bude jedno mjesto gdje se naprave šavovi i gdje treba da budemo i na ovu i na onu bandu i da je tako jedino dobro i jedino tako možemo preteći.“ Iako je imala puno asocijacija gradeći likove romanesknog svijeta, autorka ističe da nisu inspirisani stvarnim ličnostima već su se u svijetu romana sami izgradili: „čini mi se da naše žene imaju neke slične životne sudbine, u stvari načine na koje su iznosile svoje sudbine, a sve su na svoj način možda bile i različite, ima u romanu ostavljenica, i ona koja je udata radi zaustavljanja krvne osvete i ona koja je bila posvećena porodici... ali su sve na jedan vrlo dostojanstven način sve to nosile... Crnogorska žena nije samo Đekna, crnogorska žena je nešto što je dostojanstveno, i tu postoji jedna vertikala, i nezavisno od toga koliko je koja obrazovana bila, nosile su jednu životnu mudrost, tako da često mislim da pamet koja dođe sa školom ne nosi uvijek mudrost, a naša žena je bila mudra i način na koji je ona iznosila to breme vremena to i potvrđuje.“


Djelo problematizuje i pokreće brojne teme: rođenje ženskog djeteta bez radovanja i obznanjvanja; odnos prema obrazovanju ženskog djeteta; čak se i ženskoj riječi kao navjiši stepen gradacije dodaje „trajni epitet“ – muška (kao da je muška); a „sudbine nekih žena znaju se unaprijed i prije no što se rode“... Često se u djelu ističe značaj i uloga žene u čuvanju tradicije i vrijednosti. Кoliko se sa ma koje strane naše gore danas promijenilo ili taj proces i dalje traje, autorka Jasenka Lalović ističe: „Obično se po tom pitanju čovjek takne tradicije i običajnog prava. Ja nekako vjerujem u to da je običajno pravo nešto što nas određuje i, zakona se čovjek plaši, a običajno pravo se poštuje. Nisam baš sigurna, znam da svaki prosperitet koji dolazi mnogo toga promijeni, nijesam sigurna da smo se odrekli pravoga dijela. Ova knjiga je po meni samo jedan mali podsjetnik na to što smo. Mislim da treba da se podsjetimo na to što/ko smo, jer neke stvari su čini se otišle u malo pogrešnom smjeru, a kad nešto tako dođe i čovjek traga za sobom, najbolje je da se vratimo tamo gdje smo bili svoji na svome, pa da vidimo gdje smo pogriješili.“
Odlazeći u borbu, romaneskni junak Stanko, kao pozitivan lik, skeptično izriče mogućnost promjena po pitanjima jednakosti, sloboda naše žene i sl. U jednom momentu, navodi autorka on stvarno izgovara: „našoj ženi i kad daš preko slobode nego što joj pripada, ona ne zna što će s njom“ – u stvari, objašnjava autorka „to ne znači da njoj ne pripada sloboda, bilo bi vrlo pogrešno da se tako shvati, nego jednostavno, nekadašnja žena, kućnica, domaćica, ona je vjerovala svom čovjeku da on ne može nju ugroziti, ona je vjerovala da će on u njeno ime odrediti kako treba... E, to je bilo vrijeme kada smo malo više vjerovali jedni drugima a jedino tako se gradi dom. Ovo savremeno doba individualizma gdje svako sebi je dovoljan vjerovatno će to da potire, ali, nekada su žene prosto vjerovale u nešto drugo.“
U lagodnosti života mijenja se i ljuska psihologija: „postojali su ljudi koji su sebi mogli da priušte da žive malo lakše i malo bolje (lagodniji život koji je donijela pečalba) i da unajme ljude koji će da rade. Jedna gora ne može da postoji ako nema ovu i onu bandu. I malo treba da čovjek promijeni svijest kad dobije to materijalno. Mislim da upravo to vrijeme sada živimo. Turizam i sve to je donijelo malo lagodniji živpot; koliko i čega smo se odrekli ne znam, ali bi možda malo trebalo da razmislimo o tome. To vrijeme kada se oskudnije živjelo mislim da je nosilo jednu plemenitost i prosto smo malo više bili upućeni jedni na druge.“


Govoreći o recepciji djela kod čitalaca kojima su lokalizmi strani, autorka ističe da je na početku pisanja podršku imala upravo od ljudi koji nisu sa ovog prostora, da je podrška ostalih tek potom uslijedila. „Javile su mi se čitateljke među kojima i Mađarica i Makedonka i pitala sam jednu od njih kako razumiju ipak je to lokalizam (raša i sl.), a ona je odgovorila kratko: emocija se ne prevodi. Ja sam pokušala da pojednostavim jezik; i likovi u djelu su tada imali emocije koje imamo i mi danas ali nijesu imali toliko riječi na raspolaganju pa su opet sve rekli“ – pojašnjava autorka.
Nastavak se piše, istakla je autorka romana S one bande moje gore čije je treće izdanje u pripremi iako je prvo izdanje štampano prije nekoliko mjeseci. „Prva knjiga je u stvari priča o tome šta jesmo, a nastavak, vremenski obuhvata nekolike godine poslije Drugog svjetskog rata, treba da kaže gdje smo krenuli, prosto to dugujem i to mora da se poentira“ – poručila je Jasenka Lalović najavljujući budvanskoj publici nastavak ovog romana kojim je zakoračila u svijet književnosti.

PODIJELI

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Najnovije vijesti

Email obaveštenja

Prijavite se na naša email obaveštenja