spomen ploča jedinom zabilježenom napadu u Crnoj Gori davne 1968.godine na Mogren plaži u Budvi
Slijedeći velike brodove koji su u more bacali otpatke hrane često bi se pojavljivali u blizini obale i luka no to nije primarni razlog zbog kojeg su se oni pojavljivali; većina vrsti je zbog slabijeg ribolovnog intenziteta bila zastupljena u višestrukom broju u odnosu na danas pa tako i tuna, omiljena hrana Velike bijele. Možda najveća zastupljenost bila je na području Kvarnera gdje se i ona masovno izlovljavala. To je ujedno i područje na kojem ima najviše zabilježenih susreta sa našom vrstom. Pitate se hoće li se velika bijela opet pojaviti sada kada je ICCAT smanjio kvote i populacija tuna raste?
Vrlo moguće ali svakako u malom broju, daleko manjem od tada s obzirom da je populacija velike bijele psine u Mediteranu značajno osiromašena. Radi prevencije napada na plažama su postavljane čelične mreže (poput ograde) na mjestima gdje se sada obično nalaze samo plutače a tzv. banjini (spasioci) bi crvenim zastavama signalizirali prisutnost morskoga psa.
Vezan tekst: Ribari neće smjeti neželjeni ulov bacati u more
Nažalost, Austro–Ugarska vlada je smatrala da je u našem moru pretijesno za čovjeka i veliku bijelu i u nizu godina nudila nagradu za uhvaćen primjerak nakon što se u prirodoslovnom muzeju u Trstu utvrdi vrsta i to je među prvim parnicama koje je čovjek dobio protiv ove vrste. Ovim korakom populacija je u Jadranskome moru znatno smanjena. Drugi udarac zadaju im ribolovni alati i jačanje ribarstva koji nikako nemogu biti selektivni za ovako veliku vrstu. S obzirom da polnu zrelost postižu tek između 12 – 14 godina starosti odnosno pri 400 – 500 cm vrlo vam je jasno kako su laki pljen a da do trenutna kada su ulovljeni ne stignu na svijet donjet potomke. Gotovo pa sinhrono sa postepenim nestajanjem ove vrste u Jadranu kroz dugi niz godina smanjuje se i populacija tune (prilikom obzervacije želuca kod nekih vremenski bližih ulova ove vrste nađeni su i ostaci delfina što nije uobičajan slučaj). Danas, oni su vrlo rijetko primijećeni u obalnom području Jadrana. Zadnji zabilježeni susret je napad na slovenačkog ronioca prilikom ribolova 2008. godine u Viškoj uvali Mala smokva kada je morski pas, pretpostavlja se, bio privučen krvlju ribe (gofa) koju je ronioc imao kod sebe. Na sreću ronioc je tada prošao samo sa ozljedama noge. Susret prije toga zabilježen je 2003. godine kada je ženka duga 5,7 metara uhvaćena u plivarici za tune u blizini Jabuke I 1993. kada je u blizini Šibenika uhvaćena ženka od 5m.
Jesmo li krivi za napade?
Većina napada dogodi se kada kupači i ronioci ignorišu upozorenja za to mjerodavnih institucija da se u blizini nalazi morski pas. Vjerovatnoća za napade mogu povećati i plivanja u otvorenom moru na koja nas, ruku na srce, niko ne tjera. U prilog tome ide i zanimljiva statistika iz ISAF-a (International shark attack files) koja govori da je do ovoga trenutka službeno zabilježeno 5356 napada a od toga 4250 na muškarce a 507 na žene (ostatak je nepoznat). Izuzmemo li činjenicu da su muškarci kroz ribolov ali i pomorske nesreće za vrijeme ratova bili izloženiji napadima još uvijek je razlika značajna. Tu većoj pogibelji muške populacije u prilog (ne)ide odvažnost da se odvoje izvan granica plaže i označenih granica sigurnosti označenih bovama.
Važno je napomenuti da prilikom susreta sa Gorostasnom psinom (Cetorhinus maximus) često zna doći do zamjene ove vrste sa bijelom. Radi se o plantivornom morskom psu koji je čest gost osobito na sjevernom Jadranu u proljeće i ranu jesen. Njegova veličina (može narasti do 10 m dok je prosječna dužina 7 m) glavni je razlog zašto on bude prepoznat kao Veliki bijeli, no razlika je u tome što on ne napada ljude. Iz svega iznesenog jasno nam je vidljivo kako čovjek može uticati na budućnost jedne vrste, vrste koja je kao mezimac evolucije bila pošteđena svih kataklizmi i velikih izumiranja na Zemlji i pritom se oblikovala u savršenog lovca a danas je pod našim uticajem satjerana u ćošak i na rubu je izumiranja. Samo zato što je neki ne vole i ne žele da bude u našim morima ili je pak nekima supa od njenih peraja ukusna. Važno je podići nivo kolektivne svjesti o ugroženosti ovih jedinstvenih morskih bića a ukoliko to ne postignemo možemo samo sjediti i gledati kako savršeni morski predator postaje pljen.
David Udovičić za podvodni.hr
