U nastavku donosimo dio iz predgovora knjige, koji potpisuje autor: „Na treći dan Božića, po gregorijanskom kalendaru, prvi put je ušao u ono što je ostalo od prve prave kuće koju su ozidali njegovi preci kad su se dohvatili ravnog Bara. Ugazio je desnom nogom na veliku kamenu gromadu koja je ležala na zemlji ispred mjesta gdje su nekad stajala ulazna vrata. Nepažljivi posmatrač bi mogao pomisliti da je kamen služio kao stepenik i da je od zemljotresa, koji nijesu bili rijetki u ovom kraju, malo promijenio položaj i izašao iz ležišta na kojem se prvobitno nalazio. Ali, znao je da nije tako. Još ranije mu je njegov domaćin pričao o nadvratniku na kom je bila uklesana godina kada je kuća građena. Sam sebi se čudio zašto je svih ovih godina prolazio pored ruševine sa kojom je, htio on to da prizna ili ne, bio povezan nevidljivim nitima, ali se uporno ponašao kao da uopšte nije bila tu. Zašto mu nikad nije palo na pamet da uđe, da makar pogleda tih nekoliko preostalih zidova? Podigao je desnu nogu i ugledao broj, godinu koja je bila nevješto uklesana u kamenu. Nije uspio da razazna da li je posljednja cifra trebala biti trojka ili osmica. Vrijeme je učinilo svoje. Ili maglovito pretpraznično predvečerje. Za trenutak mu je postalo žao što se nije malo podrobnije interesovao za ličnu istoriju, jer koliko god da je bila mala i nevažna drugima, bila je njegova. Ionako ga ova svjetska, koja je baš tih godina prijetila da bude upamćena samo po lošem, nije naročito interesovala. Odmah je pronašao izgovor, svalio je krivicu na oca. Tako bi obično bivalo kada ti prikače da si domazet, kad se prekine veza sa nečim što je bilo dio tebe. Ali, samo na kratko se tako osjećao. Ipak je otac bio taj koji nije dozvoljavao, makar to bilo na način koji je on praktikovao, čestim posjetama rođacima kada je za to bilo vrijeme, nerijetko i kada nije, da dođe do potpunog zaborava“.

Savo Markoč je rođen januara 1963. godine u Baru, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a diplomirao je na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, na odsjeku za engleski jezik i književnost. Kratko je radio kao nastavnik, dok je veći dio radnog vijeka proveo u nekoliko pomorskih agencija. Usput se bavio istraživanjem. U četrdesetim godinama otkrio je ljubav prema kamenu, a u pedesetim ka pisanju kratkih priča, kojima se posvetio. Živi, radi, kleše i piše u Baru.