Bokom Kotorskom, pa tako i Perastom davne 1813. godine šetali su vojnici Napoleona Bonaparte, nakon francuskog osvajanja ovog dijela primorja. Među njima je bio i mladi oficir Ante Slović, Dalmatinac sa ostrva Cres, koji nije ni slutio da će mu dolazak u ove krajeve promijeniti život iz korijena, da će tu pronaći ljubav svog života, zatim je nesrećno izgubiti, a onda vojničku uniformu zamjeniti odorom fratra, prenosi portal Dnevno.
Šetajući sa drugovima kroz Perast, mladi Ante je ugledao jednu od najljepših lokalnih devojaka tog vremena, Katicu Kalfić i odmah se zaljubio u nju.
Iako ne postoje precizna svedočenja o ovom njihovom susretu, sudeći po događajima koji su se ubrzo odigrali, bila je to „ljubav na prvi pogled“. Ni Katica nije ostala ravnodušna na viđenog Dalmatinca, tako da su počeli da maštaju o zajedničkom životu, ali kada se rat završi. Nisu ni slutili da će svi njihovi snovi biti prekinuti samo nekoliko dana poslije.
Kako to biva u ratu, narodi u okupiranim teritorijama pokušavaju raznim vidovima otpora da se suprotstave neprijatelju, a jedna takva „neposlušnost“ Peraštana, bila je gotovo beznačajna za ovaj narod, ali fatalna za Anta i Katicu.
Oni su istakli zastavu na tvrđavi Sveti Križ, a to je razbjesnelo francuskog zapovednika. Njegova vojska, koja je bila stacionirana na ostrvu Sveti Đorđe, preko puta grada, dobila je naređenje da zapuca iz topova na Perast.
Prvo topovsko đule poletjelo je upravo „iz ruke“ oficira Slovića. Odmah nakon njega Peraštani su digli bijelu zastavicu i sve je okončano.
Srećan zbog brzog prekida vatre, Ante je požurio čamcem do obale kako bi vidio svoju voljenu Katicu, ali ga je tamo dočekala tišina, a njegova Katica je ležala mrtva. Saopšteno mu je da je stradala od jedinog plotuna koji je poletio prema Perastu, baš onog koji je on ispalio.
Povorka sa posmrtnim ostacima Katice Kalfić krenula je čamcima ka ostrvu Sveti Đorđe, koje je pored imena sveca zaštitnika Kotora, često nazivano i „ostrvo smrti“, zato što su se na njemu nalazili grobovi mnogih Peraštana.
Svoj vječni mir na njemu je našla lepa Katica, a Ante je tada odlučio da se više nikada od nje ne rastane. Zamonašio se i postao fra Frane, živio je u napuštenom samostanu, brinuo se o Katičinom grobu, donosio svježe cvijeće i svakodnevno palio svjeću. Upravo njen plamen je Peraštanima bio signal da je jedini živi stanovnik ovog ostrva i dalje među njima.
Godine su prolazile. Iako je došao kao vojnik okupatorske vojske i lično bio zaslužan za smrt jedne od omiljenih stanovnica Perasta, mještani su zavoljeli fra Frana, pa su mu tako i poklonili barku kojom se, u rijetkim prilikama, prevozio do grada kako bi pribavio neke potrepštine.
Kada jedno veče nije zasijala svjeća sa Katičinog groba, znali su da joj se pridružio u večnosti, a ujutru su odmah požurili ka ostrvu. Zatekli su fratra kako mrtav leži preko Katičinog groba, a u ruci drži papir na kom je pisalo: „Sahranite me pored nje, da budem bar mrtav s Katicom“.
Peraštani su, iz poštovanja, ispunili njegovu posljednju želju, a od tada se na ostrvu Sveti Đorde, uz zid crkve, nalazi grob na kome nema zapisa. Iznad njega se uzdižu dva čempresa, koji se u visini spajaju. Tu počivaju peraški Romeo i Julija.
foto: Jugoslav Belada - fašinada 2016
