U iscrpnom osvrtu na Aleksićevu poeziju, akademik Delić naveo je da nas pjesnik svaki put iznenađuje nečim običnim, konkretnim, viđenim, doživljenim i posvjedočenim, da bi to obično iznutra obrnuo, preobrazivši ga u neobično,  začudno i mnogoznačno, pretvarajući svoju deskripciju u magiju i dajući joj dimenziju metafizičkog.

„Pjesma ima često neki lirski siže, anegdotu ispričanu u razgovornom ritmu u slobodnom stihu, a onda se sve odjedanput zaljulja, pomjeri i pokaže svoju dubinu. Evo primjera - pjesma „U Savini“ opisuje jednu družinu, preglasnu do granica pristojnosti, nakićenu lozovačom. U porti manastirskoj, između dvije Gospojinske crkve, Stevan Raičković govori svoj čarobni i omiljeni sonet „Niti“, a slušaju ga Darinka Jevrić, Blagoje Baković i Miroslav Aleksić, uz miris hlorofila, joda, soli, upaljenih svijeća i lozovače. Sonetom „Niti“ Raičković vezuje nerođene sa mrtvima, kao što mi to večeras činimo, jer među živima nisu ni Raičković, ni Jevrić. A ta Aleksićeva intertekstualna igra u slušaoca pretvara i već dva vijeka upokojenog kaluđera Josifa Tropovića, Njegoševog učitelja baš u Savini, koji, kako veli Aleksićev stih, leži u manastirskom groblju, od nebesa pijan kao zemlja, kao i ovi ostali što su bili, ali ne baš od nebesa pijani. Tako su nerođeni i živi sa mrtvima bukvalno povezani Raičkovićevom pjesmom, igumanovom lozom i nebeskim pijanstvom. Aleksić na kraju ironijom vezuje pjesmu za portu i dvije crkve. Vrijeme je da počne večernje, pa bi dobri i siroti iguman rado vidio leđa pjesničkoj bratiji, bez obzira na njihovu veliku slavu“, kazao je Delić.

On je istakao da je Aleksić pjesnik kultura, te da je čitalac u njegovim knjigama kao u dobroj biblioteci probranih pisaca i djela – od Gilgameša, Biblije, Homera i Lao Cea do bliskih mu njemaca Helderlina, Rilkea i Kafke, od Don Kihota do Jovana Hristića, Borislava Radovića, pa do njegovih drugova i savremenika.

Bliskost, kako ističe, postoji i sa Ivanom V. Lalićem.

„U pjesmi „Uspomena“ pjesnik obećava da će ode li kad u Carigrad nacrtati na kamenom zidu lik pjesnika koji je vratio Vizantiju u srpsko moderno pjesništvo, a sa svoja „Četiri kanona“ oživio i modernizovao kanon, a sa njim i pjesnika, kompozitora i ikonopisca Svetog Jovana Damaskina, pred Bogorodicom Trojeručicom, kojoj je ovaj svetitelj inače poklonio treću ruku u znak zahvalnosti što mu je iscijelila odsječenu šaku. Nacrtaće ga tako zanesen vinom u oblacima dima, pa citirajući Lalića Aleksić poentira „Uspomenu“ stihovima: „Konačno ostaje samo grad na grlu mora, opasan crvenim očima vatre““.

Kultura, kako napominje, pjeva i kroz naslovnu pjesmu nagrađene zbirke „Kafkino matursko odelo“.

„Reminiscencije na Kafku postojane su u Aleksićevoj poeziji, ponekad već i u naslovu. Recimo, „Milena Jasenska će dobiti pismo“, pa i u naslovu „Između dva sela“. Neupućeni malo znaju koliko je Kafka cijenio i seljaka i njegovu kravu na paši, prema čijim ustima se trava sama podiže, i da je seljaka smatrao posljednjim izdankom plemstva. Ima nešto od tih ljubavi kod Miroslava Aleksića, ali ima dosta i od Kafkinog osjećanja neslobode, ugroženosti, tjeskobe, odljuđenja, pa i izdaje najbližih. Prije nego što je ubrojan u zrele i punoljetne, čovjek na probi odijela uviđa da je iznutra izložen eksponat, lutka od drveta, bez moći da se sažme u sopstveno biće, a kamoli da odbrani elementarno dostojanstvo i slobodu“, zaključio je akademik Delić.

Publici se potom obratio i pjesnik Aleksić, koji je izrazio zahvalnost, kako prisutnim ljubiteljima poezije koji su upotpunili ovo veče, tako i profesoru Deliću koji je govorio o njegovom pjesništvu. On je govorio stihove pjesama „Šumanović -poslednji dani“, „Moć“, „Starci“, „Traktat o vremenu“, „U podnožju Tavora“, „Zlatne zakrpe“…

Osvruo se i na nagrađenu poetsku zbirku „Kafkino matursko odelo“, ističući da mu je za pjesmu po kojoj je knjiga naslovljena inspiracija bila jedna slika iz Kafkinog života koja govori o stupanju pojedinca u zrelost.

„Pojedinac tada postaje podložan svakoj vrsti sankcija i represije, a tako isto prolaze i narodi koji postoje na političkoj i javnoj sceni, postaju neko na koga pokušavaju da navuku ludačku košulju. Nasilno i bez volje onoga koji to odijelo dobija i, kako je profesor istakao, sa majkom koja u tome saučestvuje. Dakle, ovo je jedna vrlo složena metafora. Ja sam u intervjuu Večernjim novostima poslije Zmajeve nagrade rekao da su prvo poglavlje Kafkinog „Zamka“ i Đokovićev dolazak u Melburn na poziv organizatora potpuno podudarne priče. Kao što u Kafkinom djelu zemljomjera pozivaju da dođe da radi kao geometar, a onda kad se tamo pojavi odbijaju da ga uposle, tako Đoković dolazi u Melburn, a ne može da igra. Kafka je pisac koji je više nego aktuelan, ali ne način na koji je aktuelan Orvel, kojeg se sad odriču na zapadu jer je prorekao njihovu sudbinu. Kafka je apstraktiniji, ali u tom smislu i višeznačniji.“

Aleksiću su u 2022. godini dodijeljene tri književne nagrade, dvije u Srbiji (Zmajevu i Drainčevu) i jednu u Rumuniji (nagrada za zivotno djelo). Ističe da o nagradama ima pozitivno mišljenje.

„Nagrada je dobra jer usmjerava pažnju na pjesnika, skreće pažnju iz mnoštva ljudi koji se bave poeziju. U tom trenutku, ako ništa drugo, više ljudi se interesuje za njegovu poeziju i više ljudi će pročitati njegove knjige. Naravno, govorim o nagradama koje imaju tradiciju, koje dodjeljuju članovi žirija koji imaju kredibilitet i ugled. Znači, smatram da su nagrade potreban dio našeg ukupnog kulturnog i javnog prostora i da kao takve treba da postanu, ali, svakako, pjesnik piše najviše zbog toga što dozivljava vanredno iskustvo u procesu pretvaranja intuicije u ekspresiju, kako kaže Benedeto Kroče. To je ono što je najveća nagrada za svakog pjesnika, sve drugo je lijepo i dobro“, zaključio je autor.

Biografija autora

Miroslav Aleksić rođen je u Vrbasu 1960. godine. Diplomirao je na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Pored ostalog, radio je kao sekretar Festivala jugoslovenske poezije mladih i upravnik Narodne biblioteke „Danilo Kiš“ u Vrbasu. Sada obavlja poslove pomoćnika upravnika Biblioteke Matice srpske. Urednik je tribine „Savremeni čovek i savremeni svet“ u Matici srpskoj. Sa pjesnikom Blagojem Bakovićem osnovao je i vodio izdavačku kuću „Slovo“ i list za djecu „Rastimo“, a sa pjesnikom Đorđom Sladojem pokrenuo je časopis za književnost, umjetnost i kulturu „Trag“. Član je Udruženja književnika Srbije, Društva književnika Vojvodine i Društva novosadskih književnika. Bio je i učesnik Osnivačke skupštine Udruženja književnika Republike Srpske.

Objavio je knjige pesama: „Zigurat“ (1986), „Popik ili čug“ (1990), „Nema voda“ (1994), „Oskudno vreme“ (2016), „Neponovljivi kod“ (2018), „Arapski kapričo“ (2020) i „Kafkino matursko odelo „(2021). U Moskvi je 2017. izašao izbor Aleksićeve poezije pod naslovom „Labirint / Lavirint“ (dvojezično na ruskom i srpskom jeziku) u izboru i prevodu Andreja Bazilevskog.

Poeziju, prozu i književnu kritiku objavljivao je u listovima i časopisima: Letopis Matice srpske, Književna reč, Zlatna greda, Srpski književni glasnik, Ovdje, Trag, Glas omladine, Krovovi, Ulaznica, Stvaranje, Pisac, Bdenje, Mons Aureus, Srpski pregled i drugim. Aleksićeve pjesme zastupljene su u dvadesetak antologija i izbora poezije. Osim pomenute posljednje dvije, Zmajeve i Drainčeve, dobitnik je nagrada: Pečat varoši sremskokarlovačke i Lenkin prsten.

Sa Minom Aleksić prevodio je sa ruskog pjesme Jekaterine Poljanske. Sa rusinskog je preveo knjigu pjesama Nikole Šante „Osluškivanja“, a zajedno sa profesorom dr Julijanom Ramačom poemu „Idilski venac“ Gavrila Kostelnika, prvo djelo napisano na rusinskom književnom jeziku.

Bio je član žirija za dodjelu nagrada: Festivala jugoslovenske poezije mladih, Društva književnika Vojvodine, „Jelena Balšić“ i „Sirmaji Karolj“.

Učesnik je najznačajnijih književnih festivala u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, a kao pjesnik gostovao je i u Rusiji, Mađarskoj, Hrvatskoj i Rumuniji.

Poezija mu je prevođena na ruski, slovački, makedonski.

Festival „Ćirilicom“, koji organizuju Narodna biblioteka Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, biće nastavljen večeras od 21 sat predstavljanjem nove knjige iz izdavaštva Narodne biblioteke Budve – „Crkve i manastiri (Budva, Paštrovići i Grbalj)“ autora Mladena Crnogorčevića, (1863 – 1902). O ovom djelu će govoriti mr Lucija Đurašković, Gordana Ljubanović i sveštenik Aleksandar Lekić. Festival „Ćirilicom“ na programu je do 6. septembra.