Minja Marđonović rođena je 1989. godine u Mostaru. Na Fakultetu političkih nauka, u Beogradu, diplomirala je politikologiju, a na Studijama roda masterirala kulturologiju kritikom institucije braka iz perspektive slobodne ljubavi, oslanjajući se pritom na anarhističke eseje čuvene feministkinje dvadesetog vijeka – Eme Goldman. Doktorantkinja je kulturologije na matičnom fakultetu, s idejom da istraživački preispita konstrukciju heteroseksualne ljubavi devetnaestog vijeka. Pored akademske posvećenosti feminističkoj teoriji, Minja Marđonović svoju političku borbu artikuliše kroz društveno angažovanu književnost. Usmjerena na svoj literarni, aktivistički rad, živeći neko vrijeme u Indoneziji napisala je svoj prvi roman Jefimija, žena koja čeka, ne bi li na taj način romantičnoj beletristici ponudila alternativniji pristup lično-političkom životu jedne žene.

Jefimija, žena koja čeka je ljubavni, putopisni i politički roman koji govori o mladoj feministkinji, glavnoj junakinji Jefimiji, i njenom životnom putovanju na kraj svijeta, na Bali. Na svoju avanturu odlazi s nešto malo novca, uz neizmjernu podršku svoje najbolje prijateljice Tatjane.
Tokom boravka na rajskom ostrvu dešava joj se život – ne odvajajući duhovno od tjelesnog, otvorena da prihvati sve što poželi nimalo slučajno sreće različite muškarce, iz različitih kultura, sistema vrijednosti i pogleda na svijet. U ljubavnim odnosima sa njima doživljava naizgled uobičajene stvari. Međutim, njena percepcija života je ipak malo drugačija. Zapravo, najličnija pitanja oživljava i demistifikuje kao politička – kao žena živi svoju seksualnu slobodu, pokušava da se izbori sa sopstvenom sujetom, da dekonstruiše brak, laž i preljubu, da pronađe ljubav u sebi i toleranciju prema drugima... Svaki od njenih ljubavnika sa sobom nosi neku drugu poruku, kao znak pored puta na kome se i našla ne bi li tako nešto novo doznala i naučila. Međutim, samo su njih dvojica uspjela da je zauvijek ostave bez daha. Na svom putovanju Jefimija veliku podršku uživa u ženama – svojoj nevidljivoj, dobroj vili Emi Goldman, čuvenoj feministkinji 20. vijeka, najboljoj prijateljici Tatjani zbog koje i odlazi u Indoneziju na svoje tjelesno-spiritualno putovanje, Crnogorki koju upoznaje u Sanurskoj komuni, i Maši koja joj otvara vrata svog doma i svoje duše onda kad joj je to najpotrebnije. Željna preokreta, preživljavajući svoju lično-političku borbu, Jefimija u svemu vidi znak, poruku i ljubav. Zahvaljujući njenoj potrebi da pronađe i dočeka nešto što nikada do tada nije, i mi zajedno s njom odlazimo na ostrvo, i prihvatamo sve ljekovite darove prirode i čovjeka; Obilazimo hramove, liječimo se aktivnim vulkanom, udišemo okean, pijemo kokosovu vodu, tražimo mir i upoznajemo jedan sasvim drugi svijet. Različit svijet, u kome se jednoj Srpkinji sasvim iznenada odigrava i objašnjava svakodnevni život.
Šta je muškarac? Umije li da ga voli? Šta želi, i da li je najbitnije zapravo ono što ne želi?
Koga čeka i šta traži, jedna su od mnogih pitanja koja Jefimija kroz sve što joj se događa, postavlja u sebi i naglas. Svašta uspijeva da riješi. Jedino što do kraja ostaje neriješeno je trudnoća.
U Beograd se vraća samo s jednom mišlju, koju na pragu kuće svoje majke kroz plač i izgovara.