Pero Jokov Popović (1896 - 1982) svojim je pregalaštvomzadužio Brajiće čuvajući od zaborava, na stranicama oveknjige, njihove slavne pretke. Želja autorova bila je da ostanuzapisani detalji iz Prvog svjetskog rata koji su vezani za plemeBrajići, te je tako sačinio ovaj rukopis koji je zaključen1974.godine i nakon više od četiri decenije i publikovan.
Priređivač Branko Ivančević je govorio o autoru i kako je došlo do objavljivanja ove knjige. On je istakao da plemeBrajići postoji od 13.vijeka, a prema nekim predanjima i ranije, te da su o njima do sada pisali mnogi istoričari, političari, novinari “ali većina nedorečeno i neargumentovanopripisujući sebi ili svojim plemenima najzačajnije događaje izplemenske istorije Brajića”. Pero Jokov Popović je bio prvageneracija đaka koja je sticala obrazovanje u školi koja je u Brajićima počela da radi 1905.godine. Nakon očeve pogibije u rudniku Bjut u Montani, Pero kao četrnaestogodišnjakpreuzima brigu o porodici, 1914. godine, na samom početkuPrvog svjetskog rata, priključio se crnogorskoj vojsci, zajednosa dobrovoljcima iz plemena Brajića. Poslije kapitulacije CrneGore 1916, sa plemenicima odlazi na Korziku a nešto kasnijena Krf. Kraj rata ga je dočekao u Skoplju odakle se vratio u Brajiće. Nosilac je Albanske spomenice. Kao borac Prvogsvjetskog rata, zajedno sa 12 porodica Popovića i mnogimdrugim Brajićima, Pero se sa svojom porodicom seli u Banat u mjesto Vojvoda Stepa. Tamo formira i svoju porodicu – istakao je priređivač Branko Ivanović. Upoznajući publiku sabiografijom Pera Popovića, on je nadalje istakao da je Popović tokom Drugog svjetskog rata bio uhapšen i zatvorenu logoru, kod zloglasnog šefa policije Georga Špilera zbogpružanja podrške Pokretu otpora. Na kraju rata, kao pripadnikjedinica NOB-a, poginuo mu je najstariji sin Jovan Popović u borbama za oslobađanja Slavonije. U periodu Informbiroa, 1948. godine, Pero Popović je optužen da podržavaRezoluciju Informbiroa i ubrzo je osuđen i upućen da izdržavakaznu u zatvoru na Golom otoku. U tom periodu mu je nastradala dvadesetjednogodišnja ćerka Rumica (1949. godine), dok mu je godinu dana kasnije, 1950. godine, umrlasupruga Krstinja. Popović je, ocjenjuje priređivač, prikupioizvrstan materijal o učešću Brajića od Balkanskih ratova pa sve do Drugog svjetskog rata, a njegova kazivanja o Brajićimaje sačuvala njegova ćerka Danica Barošević koja je pokazalainicijativu da se rukopis štampa. Priređivači takođe ističu da ovom knjigom Brajići dobijaju vrijedno svjedočanstvo dijelaplemenske istorije iz pera svoga plemenika, a i obavezu da se nastavi sa prikupljanjem podataka iz prošlosti Brajića odnastanka do danas, kao zaloga za buduća pokoljenja.
Mr Savo Martinović je predstavljajući knjigu Brajići, da se ne zaboravi – na početku istakao :”nažalost, mi Brajići, bez obzira što dugo pamtimo i što imamo puno toga za pamćenje, veoma smo rijetko nešto pisali, a usudio bih se reći čak i slabo razmišljaji o pisanju, bilo o Brajićima, bilo uopšte. Zbog toga svaki pokušaj bilo kojeg pisca da sačuva ljude i događaje od zaborava predstavlja nešto što je za pohvalu, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što je pisanje plemeniti čin davanja, nažalost poprilično rijedak u ovom našem vremenu, kada je uzimanje postalo jedina mjera uspješnosti.“ Fascinirajuće je, istiće Martinović, autorovo sjećanje, sklonost i osjećaj za detalje, a posebno je zanimljivo što je sve ovo uradio jedan običan Brajić, bez visokog obrazovanja i uslovima vremena koje je poprilično oskudijevalo informacijama. „Što se tiče sadržaja same knjige očigledno je da se radi o jednoj maloj brajićkoj istoriji. Ja bih izdvojio dvije velike cjeline, posebno karakteristične za Brajiće. Jedno su ratovi, a drugo su seobe“.On ističe da su ratovi u najvećoj mjeri, nažalost, opredijelili i život i sudbinu Brajića. Od svog nastanka, polovinom četrnaestog vijeka, u Brajićima gotovo da nije bilo generacije koja nije učestvovala u nekom ratu. Priča o Americi je opet dio drugog brajićkog usuda: „od nastanka Brajići su bili mjesto iz koga se mnogo više odlazilo nego dolazilo, od prvobitnog iseljavanja u Istru, preko odlazaka u Carigrad, uglavnom za privremenim poslom, do Amerike i čuvene kolonije u gradu Bjut, država Montana. U ovoj knjizi upravo, pored navođenja pojedinaca koji su kao dobrovoljci došli tokom Prvog svjetskog rata, možemo naći i imena onih koji su tamo, u Americi, zauvijek ostali. Ali i ovdje opet Pero Joko, sa za mene izuzetnim talentom za detalj, navodi par stihova (kao i kod pjesme iz Balkanskih ratova) koji nesumljivo rodoljublje bojaju laganom sjetom i finom nostalgijom za rodnim krajem.“ Na kraju izlaganja, Martinović je zaključio da je „Pero Jokov Popović ovim tekstom učinio možda isto onoliko za Brajiće koliko su ti Brajići učinili svojom učestvovanjem u ratovima. Ovom knjigom on je uspio da to njihovo herojstvo i rodoljublje ne bude zaboravljeno.“
Dr Predrag Zenović je u svom osvrtu na publikaciju Brajići, da se ne zaboravi istakao da se potreba svaremenog čovjeka odražava u dvije naizgled suprotstavljene potrebe: prva je da bude jednak sa svim pripadnicima zajednice, da ima jednakapolitička i sva druga prava, a druga je potreba da bude različit, da se sva njegova kulturna, duhovna i svaka druga specifičnost uoči i to je jedna od značajnih vrijednosti ovakvog jednog izdanja. Biblioteka, koja ima kao svoj zadatak da potpomaže, utiče i podržava zavičajnu publicistiku, prepoznala je jedan ovakav projekat i odlučila da objavi ovakvu knjigu. Značaj knjige je u tome što dio usmene tradicije i prošlosti uspijeva da pretoči i sačuva u obliku knjige. Kao prvu napomenu u vezi sa knjigom, Zenoveć je istakao fenomen plemena: „kod nas koji i dalje živimo u nekoj posljedici tog plemenskog razumijevanja svijeta je posebno važno i čini se da sve antropološke-etnološke studije koje se tiču ideje plemena na ovim prostorima i dalje nisu dale krajnje odgovore posebno kada je u pitanju ideja geneze, istorijskog nastanka plemena, na koji način nastaju, zašto se formiraju, kako opstaju, kao i stvari koje se tiču unutrašnje organizacije plemena – da su to u stvari etničke zajednice koje uspostavljaju norme života koje su na neki način nadvladale i nadživjele sve političke formacije, i srednjovjekovne države i carstva i kraljevstva i opstale tako do današnjih dana u jednoj svojoj formi. U tom smislu ako pogledamo plemena na našim širim prostorima, crnogorskim, doprinos je dala izdavačka kuća CID koja je kroz tri monografije, o Paštrovićima, Kučima i Vasojevićima, u stvari dala jedan doprinos osvjetljavanju ovih plemena. I raduje činjenica da je na putu monografija o Brajićima, ja vjerujem da su to važni iskoraci urazumijevanju ovih plemena iznutra, ali da je potrebna i šira teorijska analiza ideje plemena koja postoji.“ Vrlo zanimljiva je stvar autorstva kada se radi o knjizi Brajići, da se ne zaboravi – autor, priređivači i ćerka autorova Danica Barošević koja je pokazala inicijativu da se ova knjiga objavi.Jako je važno vidjeti istoriju svakodnevice, običnog života, obrazovanja, ne samo vojničku istoriju. Na naslovnoj strani je fotografija tvrđave Kosmač: „tvrđave su u stvari uvijek bile ta fortifikaciona utvrđenja koja su na neki način trebala da garantuju pobjedu i fizički opstanak. Ali u mirnodopskim vremenima važan je kulturni opstanak, opstanak svijesti o sebi o svom porijeklu i kao što je to lijepo Ivo Andrić rekao čovjek opstaje i preživljava kroz priču i pričanja, kroz priču i kao istoriju i kao fikciju, i u tom smislu vjerujem da je ovo korak u osnaživanju ideje opstanka i na neki način pamćenja i trajanja plemena Brajići.“
U ime izdavača Narodne biblioteke Budve Stanka Stanojevićje istakla da je izdavačka djelatnost Biblioteke pokrenuta prije dvije godine i da je u tom periodu objavleno više od 20 publikacija, da je odabir po principu zavičajnosti. Ona je istakla da publikacija Brajići, da se ne zaboravi sadržajno najvećim dijelom obuhvata brojne fotografije predaka Brajića i tabelarne preglede o učešću Brajića u ratovima, kao i onih koji su kao dobrovoljci dobili zemlju u raznim mjestima Vojvodine. „Budući da su ovi zapisi od strane autora Pera Jokova Popovića zaokruženi 1974.godine, dakle prije 40 godina, kao jedan dio mozaika, slučajno izabrani kamenčić, otrgnuti stalagmit sjećanja i iskustva, obavezuju, dodatno, za tvorbu stalaktita, duhovnog, nasljeđa ovog kraja od pamćenja do današnjeg. Dva momenta su, izuzimajući važne tabelarne preglede već navedene sadržajem, značajna kada se ova knjiga čita – da su Brajići dali dva predsjednika Opštine Budva u periodu od 1920-1931.godine (Simona Popovića 1920-1925, i Luku Martinovića od 1925 -1931 godine), kao iriječi sa Spomenika palim borcima u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji od 1941 do 1945. god.: “Gorostasni borovi rastu samo u predjelima oluje”! I zaista, borovi na padinama, često podsjećaju na jurišnike, gorostase, neuništive, koje je ipak priroda svojim specifičnostima oblikovala drugačije od onog što se podrazumijeva I što je svakidašnje... Sve naše tvrđave, mjesta prepoznatljivosti, tvrđava Kosmač, zatim Mogren, Citadela i sl. bila bi adekvatna mjesta za sjećanja, umjetnost i kulturu jer obje u kontinuitetima životnosti obitavaju – i umjetnost i kultura.“ Na kraju izlaganja ona je izrazila nadu da će potomci slavnih Brajića biti ponosni i zadovovljni ovim svjedočanstvom koje će upotpuniti zavičajnu zbirku Biblioteke, i da će slijediti put priređivača ove publikacije, te da ćemo u skorijoj budućnosti dobiti još sličnih svjedočanstava o prošlosti Brajića, jer riječi lete, ono što je zapisano ostaje.
