U uvodu knjige autorka Branka Bogavac ističe: „Naslov knjige „Susret je najveći dar“ odnosi se najprije na moje susrete s velikim ljudima. Ljudi koje sam imala sreću da sretnem darivali su mi svoje riječi – onako, za ljubav susreta, za ljudsku ljubav, za moju ljubav za njihove knjige i njihove riječi, jednostavno, poklonili su mi ih, a ja ih, s moje strane, prenosim svima onima koji vole da čitaju, koji vole knjige. Tako moj susret s tim ljudima postaje mjesto rasprostiranja njihovih riječi, mjesto odakle će one otići još dalje i stići do onih koji će ih primiti kao darove koji će ih obogatiti. I to „rasprostiranje njihovih poklona je moje uzdarje za njihov dar“. Naslov se takođe odnosi i na sve susrete s prijateljima kao i dobronamjernim ljudima za koje Drugi nešto znači. Ima li išta ljepše od susreta s čovjekom?“
Branka Bogavac je rođena 1937. godine u Virpazaru, na Skadarskom jezeru. Otac Sekule Bogavac je bio učitelj i pisac, a majka, Zorka Knežević, domaćica. Gimnaziju je završila u Beranama, a diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu 1964. godine. U Pariz, gdje i danas živi, došla je 1964. godine, kao stipendista kulturnih razmjena Jugoslavije i Francuske. Na Sorboni je završila slavistiku 1968. godine, gdje je i magistrirala. Predavala je srpkohrvatski jezik u zvanju docenta (chargée de cours) na Sorboni, Pariz-VIII, 1977/78. godine. Dvadeset godina je bila profesor u Jugoslovenskoj dopunskoj školi i na Radničkom Univerzitetu u Parizu. Kao publicista, decenijama je objavljivala intervjue na cijelom jugoslovenskom prostoru u: Pobjedi, Vijestima, Politici, Borbi, Oslobođenju, dnevnim novinama Danas, NIN-u, Oku, Odjeku, Književnoj reviji, Književnoj reči, Književnim novinama, Ilustrovanoj Politici, Profilu, Bazaru, Porodičnom Magazinu, Nadi, Intevjuu, Stvaranju, Sceni, Dami, Mladom Borcu.. Prevode je objavljivala u Sineastu, Sceni, Poljima, Praktičnoj ženi, Pozorištu...
Do sada je objavila sljedeće knjige: Razgovori u Parizu I (Svjetlost, Sarajevo, 1990), Razgovori u Parizu II (Unireks, Podgorica, 1997), Razgovori sa Dadom (Oktoih, Podgorica 2001), Razgovori u Parizu III (Pešić i sinovi, Beograd, 2002), Slikarstvo kao neracionalna sreća (Pešić i sinovi, Beograd, 2004), Pariski razgovori IV (Narodna knjiga, Beograd, 2004), Crna Gora u Parizu, Razgovori i susreti sa umjetnicima (Pobjeda, Podgorica 2007), Razgovori u Parizu V (Kulturni Centar, Bar 2008), Razgovori sa Dadom, drugo izdanje (Narodni muzej Crne Gore, Cetinje, 2013), Od beznađa do nade (Kulturni Centar, Bar, 2015), Razgovori u Parizu, treće dopunjeno izdanje (Kulturni Centar, Bar, 2016), Deset nobelovaca (Narodna knjiga, Podgorica i Miba Books, Beograd 2018), Pisanje kao izvor nade (Narodna knjiga, Podgorica i Miba Books, Beograd 2019).
Najviše priznanje Skupštine Opštine Berane, Nagrada 21. jul, uručeno joj je na taj dan 2008. godine. Bila je direktor Kulturnog centra Srbije i Crne Gore u Parizu od 2004-2006. godine. Za svoj publicistički rad na planu afirmisanja francusko-jugoslovenske kulture i angažmana na istom polju, kao i direktora Kulturnog centra Srbije i Crne Gore u Parizu, Francuska ju je odlikovala ordenom Viteza umjetnosti i književnosti 2013. godine, i za sada je jedini nosilac tog priznanja u Crnoj Gori, poslije Dada Đurića i Danila Kiša.