Univerzitet Crne Gore donosi razgovori o značaju nagrade i internaciolnog razvojnog puta umjetnika sa crnogorskog podneblja.
UCG: Šta znači za Vas vijest o Fulbrajtovoj stipendiji koju Vam je dodijelila Vlada SAD-a?
RADOVANOVIĆ: Jako sam srećna povodom dobijanja ove stipendije koja će sigurno biti jak podsticaj za moj dalji rad.
Na moju veliku radost, u maju 2017. godine otvoren je konkurs za prestižnu Fulbrajt stipendiju za postdoktorsko istraživanje od strane vlade Sjedinjenih Američkih Država. Riječ je o velikoj naciji, koja pored jednog neospornog industrijsko - komercijalnog giganta u sebi, sa druge strane zna da prepozna prave vrijednosti i bude smjernica za razvoj društva u svojoj cjelosti.
SAD je izvorište uključivanja u savremene tokove likovne i vizuelne umjetnosti.
Podizanjem svog umjetničko-profesionalnog angažmana na viši nivo, postdoktorskim istraživanjima doprinijeću svom profesionalnom razvoju, kao i svojim primjerom ukazaću na neophodnost istog i ujedno naše obaveze da doprinesemo društvu u daljem razvojno-istorijskom kontekstu.
UCG: Na poziv St. John's Univerziteta provešćete šest mjeseci u Njujorku. Šta namjeravate da realizujete tokom svog boravka?
RADOVANOVIĆ: Moja namjera je da u tih šest mjeseci posjetim biblioteke, galerije, muzeje i sve relevantne institucije, razgovaram sa eminentnim stručnjacima i stvaraocima i ujedno radim na novom ciklusu skulptura tj. instalacija i prenesem dragocjeno iskustvo sa novog kulturnog polja u sredinu u kojoj živim i radim. Ovo će biti dragocjen materijal ne samo sa umjetničke tačke gledišta, već je riječ ujedno i o produkcijskoj, pedagoškoj i obrazovnoj obuci i njena dalja primjena u sredini u kojoj živim i radim. Ovim ću biti dodatno osposobljena da praktična i teorijska znanja iz oblasti vajarstva i likovne umjetnosti, teorijsko-umjetničkih i opšte-obrazovnih oblasti kreativno primijenim u pedagoškom radu na Univerzitetu Crne Gore.
UCG: Kakva su vaša očekivanja od usavršavanja u SAD-u?
RADOVANOVIĆ: Usavršavanjem u SAD-u ću značajno proširiti krug svojih kolegijalnih veza pa i na taj način, nakon razmjene ideja i prepoznatljivih umjetničkih vizija, doprinijeti širenju zajedničkih umjetničkih uticaja i impresija našim kolegama u ovom dijelu Evrope, te na onim univerzitetima sa kojima imam već uspostavljenu saradnju i razmjenjivan kreativni „rukopis“.
Svaka nagrada je sama po sebi jedna vrsta obaveze i odgovornosti, a ujedno i dobar podsticaj da je jedno društvo prepoznalo stvaralaštvo, energiju i više ideale jer upravo oni imaju vitalan značaj za razvoj. Vjerujem da ću kao Fulbrajt stipendista znati na najbolji način da iskoristim vrijeme i resurse kulturnih institucija u USA i implementiram to znanje po povrtaku u Crnu Goru.
UCG: Ovom internacionalnom iskustvu prethodila su i druga. Učestvovali ste i na Venecijanskom bijenalu?
Nema veće časti, obaveze, izazova i odgovornosti za umjetnika od izlaganja na najvećoj smotri likovne, vizuelne umjetnosti koja se dogodila po 57. put u istoriji Venecije. Smatram da je rad u potpunosti odgovorio na temu bijenala, smišljen za prostor u kojem je izlagan. Svakako, za mene je bila velika stvar susret sa najvitalnijim umjetnicima današnjice, mogućnost da se oslušne duh koji se prožima kroz vizuelnu umjetnost u ovako strukturiranom svijetu.
UCG: Veneciji je prethodilo i učešće u programu „arTwins in Open Space“ za Evropsku prijestonicu kulture-Pafos, na Kipru?
Pozvana sam da, zajedno sa kolegom, Italijanom Giacomo Zaganelli (Đakomo Zaganeli) uradim javnu skulpturu tokom našeg boravka u aprilu. Zatim je uslijedio poziv za rezidencijalni program u Gracu koji je i rezulturao pozivom za izlaganje u okviru prostora Minoriten centra, kompleksa katoličkog manastira, kao i uporedo izlaganje u najstarijoj crkvi u Gracu za septembar 2018. godine.
UCG: Šta za Vas, kao umjetnika, znači iskustvo u drugoj sredini?
Moram reći da je za mene izazov iskustvo koje stičemo u drugoj sredini. I s obzirom na to da ja volim izazove, nekako shodno tome ja, čini mi se da i dobro odgovorim na njih, bar tako je bilo do sada. Smatram da u umjetniku mora da postoji jedna radoznalost koja ga goni ka drugim prostorima, ka nepoznatom. Razmjena ideja, informacija, taloga koje nose neki drugi prostori i kulture, ne mogu vas ostaviti ravnodušnim.
UCG: Šta je polje vašeg umjetničkog interesovanja?
RADOVANOVIĆ: U mom radu riječ je o unutrašnjoj slobodi, prolaznosti, praznini i tijelu koje nam je dato. Skulptura mi daje veliku širinu i punoću. Forme su asocijativne, figuralnog karaktera, amorfne i monumentalnog formata čije nedefinisano stanje najbolje opisuje teme koje me preokupiraju. Materijali koje koristim, najčešće su izgubili svoju prvobitnu funkciju kao što su vreće od jute, ribarska mreža, vuna, sijeno i zemlja. Upravo to svojstvo “iskorišćenog i odbačenog“ materijala, za mene čini odlično polazište za dalja istraživanja. Cilj mi je preimenovati ih i opet ubaciti u stroj. Kroz odabir materijala koji su izgubili svoju primarnu funkciju, gradim skulpture velikog formata, asocijativne forme i figuralnog karaktera koje nastavljaju svoj razvojni put u različitim prostorima, ponekad prelazeći u instalaciju.
Bavim se formom i to je nešto što me najviše podstiče na razmišljanje, gradi trajnu misao i pravi neku vrstu tenzije koja mi je neophodna u radu da bih izrazila ono što treba da se desi. Ono sto želim da predstavim svakako treba da bude jedna instanca više od pukog bavljenja oblikom, bojom, crtežom i prostornim razmještajem. Unutrašnjost forme ima za mene istu važnost kao i njena spoljašnost. To mi omogućavaju materijali koje koristim, koji su mi dati.
