Mama, a šta drugo da jedem? – koliko vas je to puta dijete upitalo, kada ste ga savjetovali da za pare za užinu kupi ipak nešto zdravije i hranljivije?

Juče mi je jedan običan odlazak u školu za vrijeme školskog odmora surovo otvorio oči. Zabilježila sam to na fan stranici Mooshema. Povela se ozbiljna rasprava, sa pregršt komentara, i sa dovoljno zabrinutih roditelja koji bi da učestvuju u nekoj promjeni. Ispada, zapravo, da mi roditelji imamo mišljenje o tome, ali da smo nemoćni da nešto mijenjamo.

Među mnogim pametnim komentarima, našao se i jedan koji je pokazao da je drugačija škola moguća. Ljubica je kratko prokomentarisala da u njenoj školi postoji pravilo o ishrani i u zgradi, i krugu škole, i da ga bez napora i prisile svi poštuju, od djece do roditelja. Šta, šta, gdje, kako? odmah sam pitala. U Danskoj. Eto gdje, i eto kako.

Ljubica radi kao nastavnik u jednoj osnovnoj školi u Danskoj, zemlji, kako ona svjedoči, gde je svijest o uticaju ishrane na koncentraciju kod djece na zavidnom nivou.

Pazite: svijest. o. uticaju. ishrane. na. koncetranciju. kod. djece.

Pa, ko prvi o tome mora da misli? Oni, čiji uspjeh rada zavisi od te koncetracije djece!

I, ko to prvi mijenja? Onaj koji je zadužen za uspjeh prenošenja znanja na koncentrisanu djecu – škola!

Ljubica jednostavno komentariše kako škola igra bitnu ulogu u formiranju ličnosti, pa samim tim dio odgovornosti oko toga šta je prihvatljivo da se jede i pije u školi, pored roditelja, imamo i mi, odrasli, u školi.

Evo kako je to počelo i kako to izgleda. Ljubica kaže ne zna sa sigurnošću da li još neka škola ima sličnu praksu, ali je sasvim moguće da su i jedina takva škola u zemlji. Dakle, nije to neki nacionalni program, direktiva ili dio reforme školstva, ovo je incijativa jedne škole koja je promijenila stvari.

Ljubica nam kaže:

Sve je, naravno, počelo od našeg zapažanja da su djeca posle odmora u školi, za vrijeme kojih idu do obližnjeg supermarketa i ‘tovare’ se junk hranom i pićem, gotovo nemoguća za rad – koncentracija pada, energija takođe, kao i nezainteresovanost za bilo kakvu aktivnost na času.

Tako smo moje kolege i ja smislili način da pomognemo i djeci i roditeljima (a i nama): Napisali smo naša očekivanja što se tiče konzumiranja hrane za vrijeme boravka djece u školi: nije dozvoljeno konzumirati junk hranu i piće u zgradi škole. Ako učenik ne poštuje to pravilo, nastavnik može hranu i piće da ukloni (prizvoljno: baci, skloni, itd).

I učenici i roditelji su obavješteni o politici zdrave ishrane u školi na početku školske godine i polemike oko toga nema. I, evo, već 3. godinu zaredom…

Kakva su iskustva i rezultati? Mi smo uradili šta smo mogli što se naše odgovornosti kao nastavnika tiče. Prvenstveno je bitan signal koji škola kao institucija šalje. Saglasno sa tim, i mi odrasli moramo da se ponašamo kao modeli. Pa tako koleginica koja inače pije koka-kolu, u školi pije samo vodu. ‘Žrtava’ ima sa obje strane

Ovaj naš pokušaj nismo osmislili kao neku silu ili prijetnju, već kao pokazivač pravca zdravog života koji je jako bitan. Ima djece kojima je to pomoglo da smanje naviku konzumirnaja junk hrane, a ima i onih koji i dalje trče do obližnjeg supermarketa, i za novac za užinu kupuju čips, keks, gazirana ili energetska pića, i konzumiraju ih – ali ne u školi.

Ovo je moje iskustvo iz jedne dobre danske obične osnovne škole…

Pa, šta kažete? Ovo ne djeluje kao represivna mjera koja može da proizvode kontra-efekte, već kao glas razuma i aktivno učešće škole u sveobuhvatnom obrazovanju. Ili?

Da li bi se kod nas našla makar jedna škola koja bi prepoznala važnost uticaja hrane na koncentraciju i učenje kod djece?

Možemo li to da pokrenemo, ne čekajući ministarstva obrazovanja ili sporta, sami, kao roditelji i nastavnici?

Tekst je preuzet sa bloga mooshema.com