Predstava je nastala u koprodukciji budvanskog “Grad teatra“, Festivala MESS Sarajevo i Heartefacta, u saradnji sa beogradskim BITEF teatrom. Dramaturgiju potpisuje Vuk Bošković, scenografiju Mirna Ler, za kostime se pobrinula Lejla Hodžić, a u predstavi igraju Mirjana Karanović, Branko Cvejić,Slobodan Beštić, Milan Marić i Jovana Gavrilović.

“Pored toga što su 'Aveti' za mene jedna od boljih Ibzenovih drama, postoje dvije stvari koje nas vezuju za danas. Jedno je sudbina naše elite, odnosno sudbina građanskog društva i onih koji donose odluke, taj, nazvao bih ga licemjerni život u kome preko dana propagirate jedno, a noću živite drugo, i kako zapravo živjeti sa tom nemogućnošću da se nosite sa istinom i sopstvenim uvjerenjima.

Druga strana je pitanje prošlosti. 'Aveti' su svakako komad, koji na ličnom nivou preispituje individualni odnos prema sopstvenoj i prošlosti naših porodica, porijeklo, ono što bi mogli nazvati našim identitetom, a sa druge strane nešto što je društvena vrijednost. Zato mislim da je ovaj komad aktuelan. Vidjeli smo prije mjesec dana da je pitanje prošlosti još uvijek otvoreno za sve zemlje u regionu i da taj lični pristup prošlosti, koji mi se čini da je vrlo važan, a samim tim je i politički, taj proces koji nazivamo suočavanje sa prošlosti, neće biti moguć“, kazao je Nosov na konferenciji za medije. On je dodao da je najzanimljivije da je licemjerje postalo društvena vrijednost koja se cijeni.

“To što određeni političari, ili ljudi koji u javnosti imaju kupljenu diplomu, to je problem za tri odsto stanovništva jer njih 97 odsto će reći 'pa super imao je vezu'. To je jedan segment našeg života u kojem je prevara i svaka vrsta skrivnja istine postala jedna od važnijih vrijednosti ili vještina koje čovjek mora da ima da bi preživio. I što se to u velikom dijelu društva prmoviše kao nešto pozitivno.

Uprvo iz tog razloga mislim da je to bazično, elementarno ljudsko, nazovimo ga poštenje, prestalo da bude jedna od važnijih vrijendosti. To nije samo stvar građnskog društva, već je pitanje toga, da sa jedne strane crkva, a sa druge ta elita utiču da bilo koja vrsta promjene, upravo ovdje nije moguća. Govorim o široj promjeni, ne o promjeni vlasti, već o promjeni onog što su naše društvene vrijednosti. Sa druge strane tu je lično pitanje doma - da li u tom takvom društvu, koje je zasnovano na licemjerju, možemo da imamo dom? Dom kako bi ga Ibzen poteski postavio, ili kako ga svako od nas doživljva“, kazao je Nosov.

Citirajući dramaturga Boškovića, pomoćnica direktora JU “Grad teatar“ Milena Lubarda Marojević je kazala da su “Aveti“ jedan komad, koji kao da je preselio antičku tregediju u salone građanskog društva, jer je upravo u te salone premješten sukob i dešavanja.

Savjest, to vam je ponekad vrlo nezgodna pričica

Prema riječima Branka Cvejića komad govori o hipokriziji, o lažima.

“Svi stalno lažu. Često se laž upotrebljava da bi se lakše živjelo. Citirajući jednu rečenicu iz komada “ savjest , to vam je ponekad vrlo nezgodna pričica“. Čeprkanje malo po savjesti, traganje za nekim istinama. Na kraju krajeva, kada bi čovjek mogao od početka da govori samo istinu.. Mislim da nema takvog čovjeka, da ne postoji“, naveo je Cvejić.

Poput Karanovićke, i Beštić tumači ulogu (Pastor Mendres) koja je suprotna njegovom karakteru.

“ On zastupa ideologiju građansku - red, rad i po površini sve mora da bude čisto, sređeno i jasno, a sve što je problem o tome se ćuti”, ističe glumac.

Ljudi žive sa mračnim tajnama koje ih konstantno proganjaju

Navodeći da glumi Helenu Alving, Mirjana Karanović je kazala da je u pitanju uloga koja je komplikovana i zadavalo joj dosta problema, jer je “njena priroda potpuno drugačija od karaktera gospođe Alving“.

“Zato što u mom životu nema neraščišćenih stvari iz prošlosti i nemam te vrste tajni koje me životno određuju. Trebalo mi je vremena da shvatim zašto ljudi žive sa velikom tajnom čitvog života i nose to kao nekakv ogroman teret, koji poslije skupo košta ne samo njih nego i ljude u okolini. Kada nešto odlučimo da sakrijemo, kada mislimo da to možemo da 'gurnemo pod tepih', to je u prvom trenutku jedno odlično rješenje, kao 'gotovo je, rješili smo problem, nećemo o tome da govorimo'. Onda se ponašemo kao djeca koja kada dlanovima zatvore oči i kažu ne vidiš me, nema me. Ali, to ne nestaje, to je uvijek tu, i onda ta trulež povremeno ispliva na površinu. Ima u nama nešto crvotočno, to su te aveti“, kazala je Karanović..