Moderator večeri je bio Gojko Božović, pjesnik, književni kritičar, esejista i izdavač. Božović je kazao da je Marković u književnost ušla romanom “Izlaženje”.

“Taj roman je bio jedan neskriveni dinamični razgovor sa (Tomasom) Bernhardom. U dodiru i dijalogu sa njim nastala je priča o jednom alternativnom, avangardnom Beogradu, komplikovanim istorijskim i društvenim okolnostima, priča o klabingu usred društvene stvarnosti koja je imala i neke sasvim prijeteće tonove. Onda je Barbi nastavila taj dijalog sa nekim drugim izazovima, a jedan od njih je pitanje grada. U njenom sledećem romanu “Superherojke” koji je djelimično pisan na njemačkom jeziku, a djelimično preveden na njemački, taj roman je bio dijalog sa gradom i to sa onim što je vidljivo na tijelu grada. Tako se nastavila ta urbana pripovjedačka avantura Barbi Marković da se uvijek polazi iz perspektive grada.”

Marković je objasnila da je priča sa Bernhardom nastala sticajem životnih okolnosti.

“Radila sam kod žene koja je radila doktorat na Bernhardu i cijela njena biblioteka je bila puna svih izdanja. Dok sam brisala prašinu sa tih njenih knjiga, zainteresovala sam se za njega i ona je meni rekla da je to teško da se čita i da ja to možda neću moći, što je mene još više zainteresovalo i shvatila sam da je Bernhard možda najlakša stvar koja može da se čita na njemačkom. On ima relativno kompleksnu sintaksu, ali se ona stalno ponavlja. Mnogo je lakši da se čita od Kafke kojeg preporučuju kao najjednostavniju uvodnu lektiru. Kod Bernharda mi se najviše dopao negativni patriotizam i stav da moraš biti još kritičniji prema nečemu što doživljavaš kao svoje i to je najljepši način da se posvetiš tom tzv. “mi”. U mom i njegovom slučaju u pitanju su države”, kazala je Marković.

Glavne junakinje romana “Superherojke” nisu izmišljene, naglasila je ona.

“Jedna od njih je iz Sarajeva i to je Maša koja je istovremeno glavni lik u knjizi. I Maša Dabić koja je prevodila “Izlaženje” i “Superherojke”. Maša je bila iz Sarajeva pa sam njoj dodijelila Sarajevo, nas dve smo iz Beograda, Berlin je bitan zato što je veliki, i Aleksanderplatz je tu, koji mi je i bio inspiracija za prepisivanje gradova. Na kraju tu je Beč u kom sve mi živimo”, kazala je Marković nakon čega je pročitala odlomak iz romana “Superherojke”.

Božović je otkrio da je roman “Superherojke” imao i pozorišnu verziju, a Marković je objasnila da je to bio prvi komad njene prijateljice, koja je u međuvremenu postala priznata rediteljka, Berenice Hebenstreit.

“Ona je dosta precizna rediteljka koja se jako drži teksta i uspjela je da u istom ovom tonu izvede podjelu teksta na likove. Ja sam imala utisak da mi ništa ne fali iako je tekst bio skraćen.”

Kako je kazao Božović, Njemačka je kultura u kojoj velike književne nagrade mijenjaju piscima život, a knjigama mijenjaju biografiju, dodajući da je Marković dobila više književnih nagrada u Austriji i Njemačkoj. Marković se našalila da šta god da uradi, dobija neku nagradu te da je posebno značajna nagrada u Lajpcigu.

“Do tog momenta kad mi se sve to izdešavalo ja se ne bavim scenom, koliko se bavim sobom u književnosti. Nakon te nagrade se desilo više nego što sam očekivala, ja sam sišla sa te bine i pet sati davala intervjue. Od tada je krenula ludnica i moj život se utrostručio. Ta nagrada nije neka visoka suma, postoje i veće nagrade u Njemačkoj i Austriji, ali se velika pažnja posvećuje ovoj nagradi. “Mini horor” se u nekoliko mjeseci prodao u četiri izdanje za šta bi inače bilo potrebno par godina. Dakle, ta Lajpciška nagrada je u principu nagrada koja na tržištu pravi razliku.”

Jezička tranzicija kod Marković je bila neosjetna i prirodna, kazao je Božović. Marković je kazala da joj se pitanje jezika često postavlja i u Njemačkoj, ali iz druge perspektive.

“Ja se obično branim od tog pitanja jer svakog zanima kako je uopšte moguće pisati na nekom drugom jeziku, a ne na maternjem. Ja često govorim kako na te stvari ne gledam romantično, praktična sam osoba. Pravila bih ogromne krugove oko svojih ciljeva kada bih svaki put pisala na srpskom pa to onda opet vraćala na njemački na kom doživljavam posljednjih 20 godina života. Mislim da ogromnu ulogu ima to što živim u Beču i komuniciram sa publikom koja govori njemački i učestvujem na književnoj sceni na njemačkom jeziku. Nije to za mene bilo toliko neosjetno i prirodno, bile su tu neke različite stanice. “Superherojke” su primjer da mi jednom nije uspjelo da napišem knjigu na njemačkom jeziku. Počela sam, ali sam se uplašila i sve prevela na srpski. Maša me ohrabrivala i prevodila za mnom, ali to je bila prva ruka rukopisa. Nastavila sam da dopisujem i korigujem na njemačkom tako da je original zapravo i prevod i njemački original. To je neka siva zona prevođenja.”

Marković je dobitnica ovogodišnje nagrade za beletristiku na Sajmu knjiga u Lajpcigu za knjigu “Mini horor”, a ona je otkrila da je za priče u knjizi tražila junake koji pripadaju cijelom svijetu.

“Tu mi je palo na pamet da mogu da probam sa Mikijem i Mini jer je čak i Walt Disney rekao za Mikija da je on najpoznatiji neplaćeni glumac na svijetu. Druga stvar je što ja volim likove koji su fini, ne volim te “bad guys” i da se uživljavamo u to kako je biti ubica i nemati savjest. Iz nekog razloga ja volim da vidim kako se likovi trude da budu dobri i to su opet Miki i Mini. Sve te strašne svakodnevne stvari i kombinacija horor priča i svakodnevnog života se sad događaju Mikiju i Mini i to postaje smiješno i dobija oblik malog stripa”, kazala je Marković i najavila novu knjigu koja će izaći na jesen.

“Iz pristojnosti sam napisala knjigu o fudbalu koja izlazi na jesen, “Predavanje o poetici” takođe treba da izađe. Spremne su i jedna i druga. S tim što se ova druga zapravo zove “Psovanje, svađanje, igra”, zaključila je Marković.