“Mi smo ove godine u periodu prva četiri mjeseca imali u kolektivnom smještaju 452.487 noćenja, što znači da je stepen korišćenja kapaciteta bio oko 8% (na nivou EU 42,1%, Španija 51,7%, Hrvatska 30,2%, Malta 55,8%…)”, naveo je on. On kaže da se tvrdnjama da će prihod od turizma biti milijardu eura više politička propaganda, nego ekonomska činjenica. “Objektivirani prihod je duplo manji, a milijarada od turizma je mjera procijenjenog doprinosa turizma, direktnog i indirektnog, ukupnoj ekonomiji Crne Gore”, pojasnio je

Profesore Ratković, da počnemo od onoga što se ove godine čini najbitnijim – nedostatak radne snage u ugostiteljstvu. Jesu li problem niske zarade i da li imate razumijevanje za izjave da vlada treba da olakša dobijanje viza kako bi uvozili radnu snagu iz Indonezije i Filipina…?

Moderni turizam u Crnoj Gori počinje 1960. godine, kada je problem radne snage u turizmu bio veoma izražen. Sa otvaranjem grad hotela “Sveti Stefan” počinje njegovanje vlastitog kadra i crnogorske praktične ugostiteljeske škole. Osoblje se organizovano školuje i trenira (praktična nastava, učenje stranih jezika, inostrana praksa u periodu “mrtve” sezone…) i materijalno (dobre plate, zapošljavanje “stalnih” radnika na svim ključnim radnim mjestima, zapošljavanje “stalnih sezonaca”, dobijenje stanova i povoljinih stambenih kredita, stručno usavršavanje u vodećim turističkim zemljama Evrope…) i moralno (nagrade, priznanja, promovisanje…) stimuliše i motiviše.

Do 90-ih godina prošlog vijeka, u vrijeme crnogorskog turističkog buma, problem radne snage u turizmu je bio savladan. Rad u turizmu se smatrao čašću i privilegijom. Plate relativno dobre i redovne, dodatna primanja, redovna i značajna ( topli obrok, regres za godišnji odmor, otpremnine, putni troškovi, plaćeno stručno usavršavanje…), mogućnost sezonskog rada gotovo svih članova porodice i sl.

Danas od toga gotovo da nema ništa. Plate su ubjedljivo najniže među svim privrednim granama, a dužina sezonskog rada najkraća na Mediteranu. Turizam Crne Gore je već skoro tri decenije u permanentnom gubitku uprkos bijednim platama. Stepen korišćenja smještajnih kapaciteta je najmanji na Mediteranu. U takvoj poziciji turistička privreda nije u stanju da pristojno plaća svoje zapošljenike, a staro je pravilo loše plaćen radnik je najgori radnik.

Neki kao izlaz predlažu uvoz, kako ste rekli, radnika iz Indonezije i Filipina!? Naš komentar je da turizam koji ne počiva na domaćoj rdnoj snazi nema smisla i nije održiv. Potrebne su duboke reforme u turizmu, a prvi korak u tom pravcu treba da bude dekontaminacija i depolitizacija svijesti većine upravljača u sadašnjem crnogorskom turizmu, neumornih propagatora naših rekordnih turističkih godina. Ko se ne slaže taj kleveće i laže i nije patriota!

 Imaju li hoteli, posebno visoke kategorije, zaista prostora da povećaju plate zaposlenima, imajući u vidu njihove bilanse, poslovanje i slično?

Bilansi, na žalost, ne daju mogućnosti za to. Imamo kontinuitet gubitaka od skoro tri decenije. U 2017. godini usluge smještaja i ishrane, odnosno hospitaliti industrije (turistički smještaj, hrana i piće i prateće usluge) ostvarile su prihod od 414 miliona eura i gubitak od oko 36 miliona eura. Plate radnika su učestvovale u prihodima sa oko 20%, a evropski standard je oko 33%. Kada bi učešće plata bilo na nivou tih standarda, onda bi gubitak bio 87,6 miliona, odnosno 21,16%, umjesto sadašnjih 8,7%.

Stepen korišćenja smještajnih kapaciteta u kolektivnom smještaju 2017. godine je bio oko 23% (85 dana pune zauzetosti), i na tom nivou korišćenja kapaciteta ne može se graditi održiva ekonomija i održive plate. Mi smo ove godine u periodu I – IV mjesec imali u kolektivnom smještaju 452.487 noćenja, što znači da je stepen korišćenja kapaciteta bio oko 8% (na nivou EU 42,1%, Španija 51,7%, Hrvatska 30,2%, Malta 55,8%…). Dakle, prostora za veće plate će biti kada budemo imali ove parametre popunjenosti kapaciteta, praćeno sličnim prosječnim cijenama vodećih turističkih zemalja Mediterana.

 Jesmo li postali zemlja sobarica i konobara? Zašto vas ovo pitam…jer imamo velike turističke komplekse u kojima crnogorski gradjani mahom mogu ući samo kao loše plaćena radna snaga? Sa druge strane, se na turizmu jednim velikim dijelom temelji razvoj ekonomije…

Noseći kadar hospitality industrije i turizma su uslužni radnici: konobari, kuvari, slastičari, pekari, sobarice, recepcioneri, kućni majstori… To je baza radne strukture turističkih preduzeća i ona je dominantna sa preko 2/3 učešća.

Naravno da postoji upravljačka struktura, od linijskog, preko srednjeg do nivoa top menadžmenta. Pri tome, sami linijski zapošljenici su najbolji kandidati za karijerni razvoj po svim nivoima menadžmenta. Da navedemo jedan naš primjer: Ugostiteljski radnik iz Budve je bio vrijedan i posvećen svom poslu, što ga je, nakon izvjesnog vremena, dovelo do zapošljenja u čuvenom Londonskom hotel Savoy. Napravio je tamo dobru karijeru i dugo bio na prestižnoj poziciji prvog banket direktora prestižnog hotela.

Turizam je fascinantna djelatnost i djelatnost koja nudi neslućene mogućnosti karijernog razvoja i sretnog i sadržajnog života. Vi ste u pravu da se kod nas vrši glorifikacija stranih investitora, a zanemaruje nesumljiva vrijednost domaćeg kadra, kako za izvršne, tako i za menadžerske i liderske pozicije.

Pa zar nije i “Sveti Stefan” smišljen, razvijen i izvrsno vođen domaćom pameću, znanjem i trudom i da je tako postao internacionalni brend i držao se u vrhu svjetske hotelske klase tri decenije, sve do nesretnih 90-ih godina, kada je predat, na sreću ne za dugo, jednom piramidalnom “bankaru”, da bi kasnije bio dat u zakup mnogo mlađem međunarodnom brendu, čiji je direktor prigodom zakupa kavaljerski i korektno izjavio da u “Sveti Stefan” ne dolaze sa novim idejama, već da mu vrate staru slavu.

 Kako je moguće da imamo polovinu hotela sa jednim zaposlenim i da država sa tim podacima izadje tek sada? Što to, po vašem mišljenju, znači?

Kod nas je danas pravi podvig kompletirati kadrovsku strukturu i dovesti hotel u zonu dobitaka. Problem je naći dobru sobaricu ili čistačicu, a da o složenijim zanimanjima ne govorimo. Nekontrolisani razvoj biznisa nekretnina je ozbiljno devastirao našu destinaciju i turizam stavio u drugi plan.

U toj situaciji nije čudno da se neki hotelijeri dovijaju i orjentišu na outsourcing usluge, umjesto da zapošljavaju radnike koje je sve teže naći, a putem agencija za zapošljavanje, omladinskih i studentskih zadruga, ili drugih oblika privremenog angažovanja radnika, ili radnih usluga.

 Često se čuje da je siva ekonomija i nelojalna ekonomija ključni problemi za poslovanje. Kako vama izgleda, da li je država svjesna i da li se zaista na pravi nači prema tome ophodi? Gradi se sve veći broj stanova koji služe za izdavanje, ne prijavljuju se turisti….Ima li kraja svemu tome?

To je je jedan od najvećih problema našeg turizma. Glavni generator sivog biznisa u turizmu su sekundarni stanovi čiji se broj ne zna. Procjenjuje se da u njima ima preko 250 hiljada kreveta, i da se u sivoj zoni ostvari 8 do 10 miliona noćenja. Postoje i drugi oblici sivog poslovanja, pored ovog osnovnog, kao što su divlji taksisti, divlji vodiči, divlji turistički brodići mahom stranih biznismena…Država to može riješiti, ali treba politička volja da se uhvati u koštac sa negativnim pratiocima biznisa nekretnina, koji uspješno probija sve barijere…

Kako gledate na odluku da diskoteke ostanu na šetalištu u Budvi i ovog ljeta?

Dobro je što je to pitanje konačno pokrenuto i što bi trebalo da od iduće godine ode u prošlost. Vrijeme treba iskoristiti da se donesu planovi uređenja priobalnog pojasa i osmisle trajnija riješenja, kao i da se nađu trajnije lokacije za popularniji i jeftiniji servis koji preferiraju gosti iz Regiona i Rusije, koji su najbrojniji, a da to ne remeti mir, mediteranski ambijent primorskih turističkih mjesta i da buku i vašarski ponudu ne nameću cijeloj obali.

Potrebno je da se te lokacije lijepo dizajniraju i infrastrukturno opreme, te programski usmjere, kako po obimu, tako i po sadržaju.

Izvor: Vesna Rajković Nenadić za Portal Analitika, ostatak možete pročitati OVDJE