O svom olimpijskom iskustvu, profesor Šimunić kaže: „Ja sam bio atletičar od četvrtog razreda osnovne škole, skakao sam troskok i skok u dalj, kao i moj otac, koji je bio moj uzor. Svoj vrhunac dostigao sam 2002. godine kada sam oborio slovenački rekord u troskoku, 16,82 metra, koji još uvijek važi, i to je bilo u Ljubljani na nacionalnom prvenstvu. Moji međunarodni uspjesi su bili 4. mjesto na Mediteranskim igrama 2001. godine i 6. mjesto na Univerzijadi - prvenstvo studenata svijeta u Pekingu.
Kao atletičar, trebalo je raditi puno u sportu. Moj je uobičajeni dan bio ovakav: ustajao sam u 7h, a onda išao na trening, nakon toga sam bio u ovom naučnom poslu jer sam bio mladi istraživač, što je bio program Slovenije za stimulisanje studenata doktorskih studija. Popodne sam išao na trening i potom kući pisao radove, jer se to podrazumijeva za studenta tih studija. Tako da sam puno toga radio uporedo, jak je bio intenzitet tog rada.“
Kada smo se interesovali kako je kombinovao teoriju i praksu, profesor Šimunić navodi da je bilo perioda u godini kada mu i nije išlo najbolje u praksi ili teoriji, ali su se generalno nadovezivale teorija i praksa i jedna drugoj pomažu.
„Na fakultetu za elektrotehniku i kompjuterske nauke imali smo 11 laboratorija, od toga su 4 bile iz bioznanosti, znači jedna moja laboratorija se bavila biomehanikom mišića. Mi smo unijeli novi vjetar u sport, jer smo uveli istraživanja sporta iz društvenih u prirodne nauke, to je bio novitet kod nas, iz razloga što je bitno da budemo jaki u toj oblasti koja nam omogućava da saznamo kako djeluje čovjekov organizam. To je bio novitet.“
Profesor Šimunić smatra da su konferencije, kao što je 15. Međunarodna naučna konferencija „Transformacioni procesi u sportu – sportska dostignuća“ u Budvi, uvijek dobrodošle, tu se srijeću znanja, različiti pogledi i diskusije i to je ono najbitnije što studenti moraju tokom i poslije diplomskih studija upoznati i biti dio toga.
„Na njima je da predstave svoje radove, da dobiju od nas konkretne komentare, što je loše, a što dobro napravljeno itd. To je sigurno vrlo bitno za njihov razvoj. Bitno je i za naše napredovanje, jer kad na konferenciji mi predstavljamo svoje najnovije radove koje smo objavili ili želimo objaviti i nemamo objašnjenja recimo za neke pojmove koje smo ustanovili, možemo ovdje na podijumu pitati ostale šta oni misle, i onda dolazi do diskusija i dobrih ideja.“
Prof. dr Boštjan Šimunić je ovom prilikom iznio svoja razmišljanja o vrlo aktuelnom pitanju za naučnike, istraživače i profesore, a to je objavljivanje naučnih radova, posebno se fokusirajući na region Balkana.
„Raditi u nauci je isto kao u sportu - utakmica. Sada, imamo različite sisteme u različitim državama, recimo u nekim državama se poštuje što više objaviš to bolje, kod drugih država je bolje što objaviš kao jedini autor ili što manje autora je bolje, i tu dolazi do utakmice i ima i neetičkih poteza, da se neko ne pojavi kao autor itd. Ali u suštini bitno je da objavimo kvalitetne radove, a ne da stavljamo jedno istraživanje na pet članaka već da stavimo to u jedan kvalitetan rad i pomenemo sve koji su doprinijeli. Ako neko ne reaguje, onda ga kasnije ne možemo staviti. Tako da je to utakmica koja navodi i motiviše da se radi i neetički. Ali kao istraživači, ne smijemo biti nemoralni, već naprotiv, jer je to vrlo bitno za naš rad. Tu postoji opasnost da nas nauka izbaci iz te utakmice i neće biti mjesta onda za nas na konferencijama, itd.“
Šimunić zaključuje da su mu atletika i sport puno dali i da će im to morati vratiti. Ipak, to ostavlja za neko buduće vrijeme, jer sada ima porodičnih obaveza (dvoje djece od 4 i 6 godina) i bavi se naukom o sportu i kineziologijom „od uzgoja djece do sportista, do svemirske fiziologije gdje imam najviše referenci - šta se dešava sa čovjekom u svemiru, ali mislim da ću se u jednom trenu vratiti atletici kao trener i pomoći mladima da dođu do rezultata itd.“ zaključuje prof.dr Boštjan Šimunić sa Instituta za kineziološka istraživanja u Kopru (Slovenija).
Tekst: Dr Miomir Maroš
