Na premijeri predstave “Blue Moon” u Satiričkom kazalištu Kerempuh, u septembru 2018. Boris Liješević je istakao: “Predstavljamo dramu mladoga čovjeka, punoga života, koji se pokušava izboriti, u vremenima koja mu nisu naklonjena, za sebe. Čarli dakle nastoji izgraditi svoj svijet, traži svoj put, i svoju frizuru. Međutim, radnja teče krajem osamdesetih godina prošloga vijeka i početkom devedesetih, kad dolazi vrijeme koje nikome bezazlenom neće biti naklonjeno, kad dolaze novi oblici identifikacije, vrijeme uniformi, razgraničavanja i nacionalnog određivanja.”
O junaku i dramskom sukobu koji će donijeti predstava, Liješević kaže: “Bilo je došlo vrijeme kad je valjalo odabrati stranu, vrijeme polarizacije, vrijeme kad se traži da se diše neki nacionalni zrak, vrijeme kad postaje važno ko je koje nacije. A naš junak želi pripadati svojoj, posebnoj, rokabili naciji. Njenu genetiku čine muzika, sloboda, sloboda duha, sloboda odlučivanja, biranja garderobe, frizure. U vremenima kad se na čelo meću nove i stare oznake, ideološki znakovi, petokrake, kokarde i neka slova, naš junak na čelo stavlja pramen svoje kokotice. Ima u toj priči univerzalne istine. Kako kosa, izbor frizure, može čovjeka negativno obilježiti, kako je u nekom svijetu i vremenu i frizura nedopustiva. Slična se priča plete u glasovitom filmskom mjuziklu Miloša Formana Kosa, gdje je frizura takođe znak nepoćudnosti. I roman i predstava otvaraju dakle temu pripadnosti. U doba mira, 60-ih, 70-ih i 80-ih, mladi su ljudi potrebu za pripadnošću zadovoljavali postajući hipiji, pankeri, šminkeri i njihova je pripadnost uglavnom bila pitanje muzičkog ukusa. A onda stigne vrijeme kad pitanje pripadnosti određuje krv, vrijeme koje ne dopušta da na primjer frizura bude znak pripadnosti. Dolazi vrijeme koje traži uniformnost, a glavni junak tu uniformnost odbija. On traga za slobodom, radošću života, one su njegova religija. Odlazi iz svojega ličkog plemena, u koje ga se gura, i traži novo pleme. I nalazi ga: pleme kokotica, rokabilija, u Zagrebu pri kraju osamdesetih i početkom devedesetih. I njegove crkve s oltarima postaju kultni zagrebački klubovi, Gjuro, Kulušić, Jabuka, galerija Podroom.”
Adaptaciju su radili Dina Vukelić, Damir Karakaš i Boris Liješević, režiju Boris Liješević, dramaturgiju Dina Vukelić, scenografiju Igor Pauška, kostimografiju Vedrana Rapić, kompozitor je Jurica Pađen.
U predstavi igraju: Rakan Rushaidat, Filip Deletić, Mirela Videk Hranjec, Jerko Maričić, Branka Trlin, Vilim Matula, Marko Makovičić.
