Dio javnosti u Bosni uzbudilo je svojevremeno što su stećke za popis nematerijalne baštine UNESKO, zamislite zajednički, kandidovale i Srbija i Crna Gora i Hrvatska i Bosna. Kako kad je to samo “bosansko”, graknuše? Politkorektni bijaše u rascjepu imanentnom šizofreniji njihovog multietnicizma – s jedne strane su hvalili dojuče zaraćene “narode” što su se dogovorili i ujedinili, a s druge, ubjeđivali su da su stećci i “crnogorski” i “srpski” i “hrvatski” makar manjim djelom.
Na (bez)načelno isti način zaratili su i “Crnogorci” sa “Hrvatima” oko Bokeške mornarice – najstarijeg strukovnog udruženja pomoraca u ovom dijelu Evrope i svijeta. Koja se, uzgred, izvorno i uglavnom (sve do pred kraj 19. vijeka) uopšte nije zvala Bokeška nego Kotorska mornarica. I na isti način riješili problem – Bokeška mornarica je, poslije žalbe hrvatske strane u liku države i NVO hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori, postala pomalo i hrvatska baština, a Tripundanske svečanosti (u Kotoru!) na kojima ista nastupa, postale skoro sasvim hrvatska, usred države Crne Gore, a skoro nimalo ostala crnogorska. Obrazloženo ovako: “Tripundanske svečanosti upisane su u registar kulturne baštine Republike Hrvatske (Proslava Svetog Tripuna i Kolo Svetog Tripuna – Tradicije Bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj) i dio su nematerijalne baštine Republike Hrvatske. Kult svetog Tripuna i svečanosti njemu u čast, neraskidivo su vezane uz Bokeljsku mornaricu, za čije stvaranje i očuvanje su najzaslužniji pripadnici hrvatskog naroda.”
Predmetni idiotizam ima dva osnovna temelja:
- Tradicije stare više vijekova, čak i pokoji milenijum, pripisuju se “etničkim” identitetima koji su izvorno bili nepoznati, recimo Kotorskim mornarima 11. vijeka. Identitetima nastalim tek u 19. vijeku. Crnogorce su počeli da stvaraju cetinjske vladike kao Pijemont oslobođenja i svih ostalih Ilira, a Hrvate Ante Starčević, kao ime za cio jedinstveni narod, dotada zvan naš, ilirski ili slovinski (a po Dositeju i Vuku srpski). Oba projekta su bila sasvim kompatibilna jer su se borili za ostvarenje istog cilja – oslobođenje celog naroda. Crnogorci su počeli sa svoje teritorije odmetnute od Turske imperije, a Hrvati, logično sa svoje, tada u AU monarhiji.
- Nemogućnost da se omeđi “tekućina” jednog te istog naroda u spojenim sudovima današnjih (pseudo)državica i etničkih (pseudo) dentiteta.
A uzrok svemu su etablirani oksimoron - koncepti “vjerskih naroda” Hrvata, Srba i Bošnjaka, zbog kojih se većina ilirskih etnicizama preciznije naziva kleronaci(onali)zam, nasta(ja)li tek od 1900. pa nadalje. Projekcija koncepta i konteksta “vjerskih naroda” unazad kroz povjest nužno ishodi montipajtonovskim kretenizmima, poput predmetnog.
A sad da prevedem na jezik “svinjara i govedara” … i ovčara, jer se baš o njima – Vlajima, radi. U momentu osnivanja i većem delu istorije Kotorske mornarice Hrvati i (“ono” što će se tek 6 vekova kasnije nazvati) Crnogorci su bili “Vlaji”, oni što žive iza brda. Mornari grada kome su ton davali “likovi” koji se prezivaju Buća, Bizanti ili Drago i doma uglavnom zbore iskvareni venecijanski italijanski, čuli su po nevoljama za svoje Vlahe – iz Kotorskog zaleđa, buduće Crnogorce, ali za Hrvate koji su tada mirno čuvali ovce i bili vojni stalež najamnika u planinama (fetivim rečnikom rečeno vukojebinama) Like, Korduna i današnje Bosanske Krajine teško da su čuli, sem ako bi u brojnim ratovima angažovali za pare neke od tamošnjih najamnika, po kojima su bili (i ostali) čuveni.
Elem, Kotorska mornarica i pripadajući joj kulturan svet izvorno nema ama baš nikakve veze s ovim Vlajima – Hrvatima i potonjim Crnogorcima.
OSTATAK TEKSTA SA IZVORIMA PROČITAJTE NA BLOGU BRANALI - KLIKOM OVDJE
