U današnje vrijeme teško je naići na osobu koja još nije čula za veliku bijelu ajkulu. Superzvijezda dokumentaraca u produkciji National Geographica i Discovery Chanela već godinama fascinira gledaoce malih ekrana te u njima budi znatiželju, a kod mnogih i neopravdani strah. No ako upitate navedene osobe da nabroje još koju vrlo sličnu vrstu velikoj bijeloj prosječan čovjek će ostati zatečen češkajući se po glavi u traženju odgovora ili samo slegnuti ramenima i izustiti: ‘’Nemam pojma’’. Iz tog razloga u ovome članku ćemo posvetiti par redova svim vrstama porodice Lamnidae, u koju se ubraja i velika bijela i iznijeti mnoge zanimljive podatke, a ne se samo fokusirati na lov i uništavanje foka od strane velike bijele kako smo već navikli gledati na omiljenim nam TV programima. Pa krenimo!
Morski psi ove porodice koju su davne 1838. godine opisali gospoda J.P. Muller i Henle krstare svjetskim okeanima i morima već od razdoblja rane krede, a i danas bacaju u očaj mnoge turiste dok im lokalni ribari pričaju strašne priče o susretima sa ovim fascinantnim životinjama. Šalu na stranu, Lamnidae kao vrhunski morski predatori djeluju kao zaštitnici i regulatori fine ravnoteže u morskom svijetu već nekoliko desetaka miliona godina, iako se danas suočavaju sa velikim opasnostima u vidu opšte ugroženosti i manjka zaštite. Kroz godine i godine istorije formiralo se mnogo vrsta. Od 35 vrsta opisanih, samo ih se 5 može vidjeti u današnje vrijeme. Ostale vrste svoje priče otkrivaju naučnicima kroz proučavanje fosilizovanih zuba. Žive možemo svrstati u 3 roda pod nazivima Isurus, zatim Lamna te Carcharodon.
Isurus oxyrichus (lijevo) i Isurus paucus (desno)
Nekada česta vrsta u našim krajevima, morski pas mako kako ga mnogi znaju (Isurus oxyrichus), smatra se za najbržeg morskog psa u svijetu. U želucima ove vrste često su se nalazili ostaci brzo plivajućih riba kao što su tune, pa čak i najbrža morska životinja - iglan. Najveća zabilježena brzina makoa je iznosila čak 74 km/h. Narastu u prosjeku do oko 3.2 metra te teže između 60 i 135 kilograma, ali su zabilježeni i mnogo veći primjerci. Tako je najduži izmjereni primjerak imao čak 4.45 metara, a najteži 1 tonu. Ova vrlo aktivna vrsta uglavnom se hrani glavonošcima, sitnom ribom i tunama te je nalazimo u hladnim i umjereno toplim vodama.
Mnogo rjeđi pripadnik istog roda je Isurus paucus, u slobodnom prijevodu dugoperajni morski pas mako. Može narasti do maksimuma od 4.3 metra te se hrani također glavonošcima i sitnom ribom. Od prethodne ju razlikujemo po širokim i dugačkim prsnim perajama koje ukazuju da je sporiji plivač i ne toliko aktivan kao I. Oxyricnchus. Iako je isto stanovnik umjerenih i hladnih mora interakcija sa ljudima je nevjerojatno rijetka.
(Na slici: Nedavno ulovljeni mako na otvorenom moru kod Bara)
U rod Lamna ubrajaju se najmanje vrste iz porodice Lamnidae. U Jadranu, iako rijedak, prisutan je pas kučina (Lamna nasus). U prosjeku naraste do 2.5 metra te je težine do 135 kilograma. Što se našeg mora tiče, neki naučnici vjeruju da se mrijesti u Srednjem Jadranu. Nalazimo ga u Mediteranu, Sjevernom i Južnom Atlantiku, uz obale Južne Afrike, u jugozapadnom dijelu Indijskog Okeana te uz jugozapadne obale Južne Amerike. Prehranu mu većinom čini plava riba i glavonošci.
Druga vrsta u ovom rodu je Lamna ditropis. Područje njezinog obitavanja je Sjeverni Pacifik gdje je ova vrsta viđena u lovu na losose otkud i engleski naziv ‘’Salmon shark’’ (Salmon, engl. = Losos). Od L. nasus je najlakše razlikujemo po mnogo tamnijoj obojenosti, te je često ljudi zamjene za mladunče velike bijele ajkule. Naraste do 2.6 metara.
Sa prosječnom maksimalnom veličinom od 6.4 metra, velika bijela ajkula (Carcharodon carcharias) po mnogima se ističe kao najveći predatorni morski pas danas. Iako je ta dužina najviše korištena u službenoj literaturi valja istaknuti da su prijavljeni i mnogo veći primjerci. Većinom su to izjave o životinjama preko 7 metara iz područja Australije i jugoistočne Azije. U Mediteranu je u vodama Malte 1987. ulovljen primjerak isprva procijenjen na 7.13 metara, da bi na kraju određeni autori tvrdili da je stvarna dužina iznosila 5.5 metara. Naknadno je napisan naučni rad u kojem je na temelju analize fotografija ponovno ovaj primjerak procijenjen na približno 7 metara. Malo je poznat podatak da je pri kraju 19. vijeka kod Kraljevice ulovljena velika bijela od 10 metara! Ipak tu tvrdnju treba uzeti sa popriličnom dozom sumnje. Naučnici se većinom slažu da iako se najčešće viđaju životinje od 4-6 metara, nije nevjerojatno da velike bijele dosegnu dužine i do 8 metara. U prehrani ove svjetski vrlo raširene vrste najčešće nalazimo razne morske sisare, tune, morske kornjače, ali i delfine. Zanimljiva je i činjenica da je prvu veliku bijelu psinu Linnaeus 1758. godine opisao u Mediteranu. Mnogi će možda reći: ''Njih nema kod nas, zar ne?'', ali ćemo ih morat razočarati. U zadnjih 130 godina, samo u Istočnome Jadranu zabilježeno je preko 60 ulova i viđenja. Nerijetko su viđani i ulovljeni i uz obale Italije. Čitaoci moraju imati na umu i da se vrlo velik broj ulova ili susreta sa ovim životinjama prešuti i zataška.
Ako ste mislili da je velika bijela sigurni pobjednik u kategoriji najopasnijeg morskog psa ikad prevarili ste se. U porđenju sa njenim davno izumrlim rođakom ona je samo igračka. Ime tog rođaka je Carcharodon megalodon, poznatiji samo kao Megalodon. Ova životinja je mogla sostići 14-18 metara te su joj na repertoaru hrane najčešće bili kitovi. No nemojte se prepasti! Megalodon je davnih dana napustio svjetska mora. Živio je prije približno 28 do 1.5 miliona godina te se nije uspio priviknuti na novonastale ekološke uslove. Naučnici su postavili 3 glavne teorije za izumiranje Megalodona. To su hlađenje mora, manjak prirodnog plijena te drugi predatori sa kojima se nije mogao takmičiti.
Iako je svaka vrsta koja je navedena u prethodnim redovima priča za sebe, sve žive Lamnidae krasi jedna zanimljiva karakteristika. Za razliku od ostalih riba, morski psi ove porodice uz još par drugih vrsta svrstavaju se u toplokrvne životinje. U čemu je stvar pitate se? Stvar je u tome da ove životinje posjeduju tzv. splet žila poznat kao ''rete mirabile'' ili na naški ''čudesna mrežica''. Toplina nastala gibanjem mišića prenosi se pomoću krvi bez kiseonika prema škrgama. U drugome smjeru struji hladna krv na koju se vezao kiseonik. Premda su sve te žile vrlo blizu i krv teče u obrnutom smjeru, ''topla krv'' procesom kondukcije (prelaženje topline sa zagrijanog tijela na manje zagrijano tijelo) grije ''hladnu krv'' te se tako održava stalna temperatura tijela koja je viša od okoline.
Čitaoci bi mogli pomisliti da su morski psi savršene mašine za preživljavanje i da je čudno kako još uvijek ima ribe i kupača u moru pokraj njih takvih. Stvari su ipak malo drukčije. Naime većina morskih pasa, pa tako i Lamnidae su vrste tzv. niskog fekunditeta. Šta to sad znači? To znači da pod (1) stvaraju izrazito malo potomaka, pod (2) treba im poprilično dugo da se počnu razmnožavati i pod (3) da im period gestacije (trudnoća) traje jako dugo. Tako neke vrste moraju čekati između 15 i 30 godina do prvog parenja, a kad i nose mlade to zna trajati i po 2-3 godine. U tom vremenu prijete im mnoge opasnosti, a najveća je u stvari čovjek. Godišnje ih otprilike 100 miliona (!) završi na udicama, mrežama ili u supi od peraja morskog psa. Sad zamislite životinju koja je čekala preko 15 godina da može donijeti jako mali broj mladunaca na svijet, da bi na kraju izgubila priliku za to. Kada pomnožite to sa odgovarajućim brojem vidjet ćete da ogroman broj generacija mladih životinja neće dobit priliku da čuva fino napravljeni morski ekosistem i tako radi svoj posao. Radi poređenja, godišnje u prosjeku od napada morskog psa strada 5-10 ljudi širom svijeta. Veća je vjerovatnoća pasti sa kreveta u snu i poginuti, nego da vas negdje kraj Velike Ponte proguta velika morska neman.
Kako ne bi puno dužili ovaj već ionako poduži tekst zaključićemo priču sa par jednostavnih rečenica. Bitno je shvatit da u Jadranskom moru ima ovih životinja. Iako ih ne vidimo često, one su tu i ne možemo očekivati da će radi turističke sezone otići na odmor u Južnu Afriku ili Australiju. Ali trebamo shvatiti i njihovu važnost za naše malo more jer kao u velikom mozaiku koje ono je, ako neke dijelove izvučemo i uništimo to more više nikad neće biti isto. Zato kada vas idući put gost kojeg ste taman dopratili u apartman nervozno i sa knedlom u grlu upita: ''A...ima li ovdje morskih pasa?'', odgovorite mu sljedeće. ''Ima! Kako da ne...možda ih ne vidimo često, ali smo sretni da su tu.''
Frane Madiraca za podvodni.hr
