Voda je jedinstven i nezamjenljiv prirodni resurs ograničena u količini i neravnomjerno raspoređena u prostoru. Oduvijek je imala ogroman značaj za život ljudi, i uticala na razvoj društava kroz istoriju.
U svijetlu klimatskih promjena, čiji smo svakodnevni svjedoci, voda kao najvažniji prirodni resurs postala je berzanska roba u rangu nafte i zlata. Prema podacima Ujedinjenih naroda (UN) procjenjuje se da bi u narednih nekoliko godina dvije trećine planete moglo da osjeti nestašicu vode.
Crna Gora je po pitanju vode blagoslovena zemlja. No, da li se voda racionalno koristi i da li se domaćinski upravlja ovim ,,prirodnim darom“? Da li društvo ili pak neki pojedinci i neformalne interesne grupe upravljaju vodom, odnosno razvojem našeg društva a sam tim i našim životima?
Nažalost, odgovor je veoma nezadovoljavajući i poziva na punu mobilnost kako čitavog društva tako i svakog pojedinca.
Najbolji primjer nedomaćinskog odnosa prema vodi je odnos prema izvorištu ,,Bolje Sestre“ koje je od strane UNESCO-a uvršteno među 150 najznačajnijih karstnih izvorišta u svijetu. Od izdašnosti izvorišta od 2600 l/s, koja je mjerena prilikom njegovog odabira da snabdijeva vodom Crnogorsko primorje, u 2021. i 2022. godini došlo je do desetorostrukog pada izdašnosti, to jest na 265 l/s.
Sve naučne analize i studije pokazale su da, pored evidentnih klimatskih promjena, direktan uticaj na trend pada izdašnosti izvorišta ,,Bolje Sestre“ imaju ,,radovi“ koji se izvode u koritu i na obalama rijeke Morače, posebno u II i III zoni zaštite vodoizvorišta. To je pokazala i naučna studija ,,Monitoring, kontrola i zaštita vodoizvorišta ,Bolje sestre“ koju je uradio ,,Geoprojekt“ DOO, koja je finansirana iz sredstava IPA INTERREG CBC IT-AL-MNE programa, čiji su rezultati prezentovani na Okruglom stolu, koji je održan, 26.11.2022. godine u organizaciji Regionalnog vodovoda.
Nelegalna privredna djelatnost (nelegalna eksploatacija šljunka i pijeska, podizanje privrednih objekata za proizvodnju betona i asfalta...) dovela je do devastacije korita rijeke Morače a samim tim i izvorišta ,,Bolje Sestre“. U državi Crnoj Gori, koja je Ustavom definisana kao ekološka država, dogodio se ekocid za koji niko do sada nije odgovara. A da li će, vrijeme će pokazati.
Podsjetimo se da je Rješenjem Uprave za vode iz 2008. godine o Zonama sanitarne zaštite izvorišta ,,Bolje Sestre“ jasno je naznačeno da je na području sve tri sanitarne zone zaštite zabranjena bilo kakva privredna aktivnost kako bi se zaštitila izdašnost ali i kvalitet vode ovog izvorišta.
U skladu sa navedenim Rješenjem nikada se nije smjela obavljati bilo kakva privredna aktivnost a još manje postavljati bilo kakvi objekti za obavljanje privredne djelatnosti u Zonama sanitarne zaštite izvorišta ,,Bolje Sestre“.
Zbog dugogodišnjeg ,,rada“, odnosno nerada nadležnih državnih, tužilačkih i sudskih organa i institucija koji su dozvolile, odnosno još uvijek dozvoljavaju bilo kakvu privrednu aktivnost na području II i III zone sanitarne zaštite izvorišta dovedeno je u pitanje uredno snabdijevanje vodom Crnogorskog primorja, odnosno opstanak turizma kao strateške privredne grane i opstanak države Crne Gore koja ostaje bez značajnih budžetskih sredstava. Na taj način su ugroženi životi naše i svih narednih generacija u Crnoj Gori.
Regionalni vodovod još jednom iskazuje punu podršku naporima Vlade Crne Gore, Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije u nastojanjima da se konačno stane na put svim nelegalnim privrednim aktivnostima u koritu rijeke Morače. To je uostalom i osnovni preduslov da Regionalni vodovod počne sa bilo kavim mjerama i aktivnostima za zaustavljanje trenda pada izdašnosti izvorišta ,,Bolje Sestre“ i obezbjeđivanja neophodnih dodatnih količina vode.
Istovremeno, Regionalni vodovod poziva i sve druge nadležne državne, tužilačke i sudske organe da daju puni doprinos zaustavljanju svakog ugrožavanja životne sredine, privrednog razvoja, države Crne Gore i života sadašnje i svih budućih generacija. Ustavna obaveza svih nas je da zaštitimo i najoštrije sankcionišemo svaku aktivnost ove vrste. To je naša obaveza prema generacijama koje dolaze, jer namamo pravo da im ,,oduzmemo život“.
„Kad izvor presuši, tek onda znamo vrijednost vode”.
(Bendžamin Frenklin 1706−1790)
