Ova predstava, u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta iz Varaždina, bavi se sudbinama ljudi koji su usljed ratova i izbjeglištva izgubili svoju suštinu i identitet. Kroz priču o dječaku Idrisu, koji pokušava povratiti ljudskost i identitet onima koji su postali tek ime i broj, predstava istražuje teme egzistencijalne krize i gubitka identiteta. Namijenjena publici starijoj od 11 godina, predstava koristi lutke kako bi na dirljiv način prikazala bol i patnju ljudi pogođenih ratom. Lutkarstvo je ovdje iskorišćeno kao univerzalni jezik koji omogućava duboku emocionalnu povezanost s publikom i donosi snažnu poruku o važnosti očuvanja ljudskosti u teškim vremenima.

Glumac Filip Eldan je, nakon igranja, izjavio da kao glumac i lutkar nije mogao ostati ravnodušan na ovu priču

“To su priče svih nas i važno je da se izgovore. Posebno nama u teatru je upravo to i zadatak, da pričamo o važnim stvarima. Naravno, u teatru može biti i zabava, može biti i nešto drugo, ali mislim da ne smijemo zaboraviti da su ovakve priče jako važne. Moramo da progovaramo o bitnim temama i ukazujemo, pa koliko god možda nekad utopijski mislimo da nešto možemo promijeniti, ali vrijedi pokušati. Tamara Kučinović je jedna od rijetkih formalno obrazovanih lutkarskih rediteljki i njen režijski pristup predstavi je uvijek vrlo zanimljiv. Ona je ovdje pokušala napraviti neku sintezu, kombinaciju glume i lutkarstva gdje ove lutke simbolizuju to „ništa“, taj izgubljeni identitet, izgubljenu ljudskost, a mi glumački zapravo igramo njih isto tako. I u toj sinergiji dolazimo do tog identiteta, kroz lice dječaka Idrisa koji otkriva sve te ljude u kampu – šta su oni, ko su oni bili, čime su se bavili prije. Bavili smo se puno temom djece u izbjeglištvu, u izbjegličkom kampu, djecom koja su tamo rođena i možda ne znaju ništa drugo osim toga. Bavili smo se time što znači izgubiti prošlost, svoj identitet, i to smo pokušali raditi kroz zanimanja, kroz profesije. Jer ono čime se čovjek bavi i za čime ima strast, to ga jako određuje, i to nam se činilo zanimljivo u lutkarskom smislu“, kazao je on i dodao da je prvi put na festivalu Grad teatar.

“Ja, lično, sam prvi put ovdje, neke kolege nisu. Stvarno mi je zadovoljstvo. Prekrasan prostor i ambijent, toliko inspirativan za ovakvu predstavu, možda najbolja izvedba do sada.“

Glumica Sara Ipša objasnila je kakvo je njeno iskustvo bilo u radu na ovoj predstavi, ali i kakve su reakcije na izvođenjima.

“Dobiješ bijeli papir, i na taj bijeli papir, tačnije lutku, prenosiš boje, osjećaje i emocije. Ta lutka koliko pomaže, toliko i odmaže, ali zato smo mi ti koji bojamo emocijama tu lutku od sunđera i Pretpostavljam željeza. To je za mene, kao prvo, inspirativno, a kao drugo, pruža puno slobode. To je kao stvoreno za umjetnika. Uvijek na svakom igranju vlada muk, i mi osjećamo tu tišinu i koncentraciju. Posebno kada su prostori mali i skučeni, to je stvarno predivno. Djeca se užive i prvi put proživljavaju neke emocije koje ne pokazuju roditeljima ili bilo kome. Ima raznih reakcija, bilo je i suza, ali su na kraju uvijek pozitivne“, istakla je ona.

Autorski tim predstave, pored rediteljke Tamare Kučinović, čine Davor Molnar, scenografija i kostimografija, Alena Pavlović, autorka lutaka, Ivana Đula i Luka Vrbanić, muzika i kompozicija i Damir Chytil, autor video projekcija.

U predstavi igraju: Filip Eldan, Sunčana Zelenika Konjević, Nikša Eldan, Sara Ipša i Marinko Leš.