„Članovi žirija za dodjelu nagrade Grad teatar za 2017. i 2018. godinu, čiju su članovi akademik Dževad Karahasan, književnik, Jelena Lužina, teatrolog i Željko Hubač, dramaturg, nakon višekratnih elektronskih konzultacija o cjelini dramskog programa 31. i 32. festivalskog izdanja, svoju su završnu sjednicu održali u Budvi, 1. novembra 2018. godine.
Nakon sveobuhvatne, argumentirane i nadasve kolegijalne rasprave usredotočene na nekoliko uspješnih predstava koje su, svojim raznovidnim autorstvom, nedvojbeno obilježili nekoliki eminentni kazališni profesionalci, žiri je jednoglasno odlučio nagradu Grad teatar za 2017. i 2018. godinu dodijeliti redatelju Igoru Vuku Torbici za iznimno promišljeno, temeljito i nekonvencionalno čitanje i uprizorenje Lorcinih Krvavih svadbi.
Predstava je realizirana u produkciji Grada teatra, uz koprodukcijsku suradnju Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu; premijerno je izvedena na sceni Između tri crkve, 9. augusta 2018. godine.
Krvave svadbe potvrdile su temeljne odrednice na kojima Igor Vuk Torbica gradi i razvija vlastitu poetiku, odnosno osebujni redateljski rukopis koji ga, godinama već, afirmira kao jednog od najintrigantnijih i najustrajnijih kazalištaraca (pozorištnika, veli Sterija) u regiji.
Te se odrednice redovito upiru o tri ključna a zanatski i stvaralački neoboriva i nezamjenjiva postulata:
1. ozbiljan (do posvećenosti) i odgovoran (do perfekcionizma) odnos prema tekstu, koji – potom – logično a „neosjetno“ vodi ka autentičnom „novom čitanju“ i nedvojbenim a „jasnim“ resemantizacijama (aktualizacijama) takozvanih značenja;
2. promišljen, čist, u formalnom smislu „minimalistički“ koncept scenskog prostora – u kojemu već spominjana značenja potvrđuju svoju opravdanost;
3. izravan, usredotočen, naoko jednostavan rad s glumcima koje u već definirani scenski prostor uvodi kao u vlastitu im kuću a niz tekst ih (k tomu) provodi vještinom kojom Arijadnina nit vodi do Minotaurova srca – izravno i nepogrešivo.
Igor Vuk Torbica, koji je netom prevalio tridesetu, uspio je – eto – osmisliti, višekratno provjeriti, sve hrabrije prakticirati i iz projekta u projekat dopunjavati/dorazvijati vlastiti autorski postupak. Naime, ono što je Stanislavski, onako starinski, zvao Sistem.
Svakako, svaki je Sistem permanentno izložen novim i novim iskušenjima pa, otud, i neminovnosti „proizvodnje“ kompaktnijih i manje kompaktnih predstava. Ali je kazalište, znamo, živo biće, biće opake minotaurovske duše, te su mu i ishodi uvijek neizvjesni. Što jest i zadaća ali i legitimno pravo svakog živog/autentičnog stvaralaštva, poglavito onoga koje živi isključivo u vremenu: samo tijekom ona dva-tri kritična sata pod reflektorima, kao noćni leptir, te nikad-nikad više.
Surađujući s Igorom Vukom Torbicom, Grad teatar je na djelu potvrdio vlastitu programsku odrednicu o vlastitoj otvorenosti svih vrsta, poglavito otvorenosti za ono što se kod Čehova, starinski, zove „nove forme“. Dodjeljujući nagradu na način obrazložen u ovoj odluci, žiri ne nagrađuje samo redatelja koju ju je bespogovorno zavrijedio, već i podržava hrabri, rezolutni i bespogovorni koncept otvorenosti za koji se opredijelio Grad teatar.
akademik Dževad Karahasan, književnik
prof. dr Jelena Lužina, teatrolog
Željko Hubač, dramaturg“
Nagrada „Grad teatar“ biće dodijeljena na Svečanoj sjednici povodom proslave Dana opštine Budva, 22. novembra 2018.
