Kustoškinja izložbe je Jelena Đakonović, istpričarka umjetnosti, a izložbu će zvanično otvoriti Sead Đokaj, U muzičkom djelu programa će nastupiti Kapuran Jovana učenica VII razreda ŠOMO Budva, odsjek klavir u klasi prof. Milice Ljubić. „Po mom mišljenju, rad Đeljoša Đokaja otkriva jednu dovoljno savremenu, čak univerzalnu čuvstvenost, koju treba posmatrati i prihvatiti čak i izvan isključivo lokalne prizme. Zaista posebna, ona svakako sadrži neke elemente svog okruženja, ali je i transponovana u daleke reminiscencije, posebno tematske, te u prostorne, a katkad i kolorističke odnose. Iako privlačna sila, koja Đokaja vuče prema nadrealnom i metaforičkom, ostavlja gotovo neizbrisiv trag, umetnik se postepeno udaljio od simboličkog i fantastičnog slikarstva i prihvatio neposrednije, življe uticaje savremenih ambijenata koji ga okružuju. Ovu intimnu promjenu odnosa prema svijetu ispratila je i promjena umjetničkog jezika, čija je posljedica pročišćavanje izražaja,
brisanje detalja, formalna sinteza površina i upotreba strožeg spektra boja... Đeljoš Đokaj vodi, po pepelom posutoj mediteranskoj zemlji, modro olovne boje, ranjene i bolom skrhane likove koji su teškom ljudskom žrtvom platili svoju humanost. Slikar tehnološke sadašnjosti, koju već osjećamo kao dio prošlosti, po kojoj se kreće
robot, srećan poput dječaka u opancima iz čijih (očiju) udova klija korjenje i iz arterije kaplje krv. Slikar bivših i budućih seljenja... Crtež, boja i forma  za jednu okamenjenu, metaliziranu sliku, čije vrijeme se prostire u beskraj, slično najmučnijim snovima. Zagonetne figure niču iz istorije čovjekovog „ega“, iz dubine čovjeka i
dječaka, i prolaze poput krika, zapomaganja, gubeći se u zamrzloj daljini zeleno-plavog staklastog neba, sijajući za sobom predmete uspomena, otkrivajući odrubljene glave i fotografije dječaka i mladenaca. Figurativna dimenzija sadašnjosti obuzeta je prošlošću, albanskim i jugoslovenskim selom, djetinjstvom i ratom protiv nacizma.
Sjećanja ulaze u dimenziju sadašnjosti. Svaki lik predstavlja jedinstvo sadašnjosti i uspomena. Istorija se ne priča niti prikazuje, osjeća se kao živa i neodvojiva od autobiografije. Ne priča se o godinama koje su prošle, nego iskonski likovi žele da prokažu objavljenje i raspeće sa fresaka srpskih, crnogorskih i makedonskih
ikona. Njegovo slikarstvo puno je lica, glava, od kojih su noge odsječene i iz čijih suza i raspadanja dodir ruke slikara, pozitivnog i poetskog, želi da izvuče ono što se rađa i klija, da od jednog mučnog, zatvorenog kruga stvori prostor u kome bi neki ljudi ponovo mogli pokušati da žive. Pred ljudskim likom otkriva čuđenje, kao pred nekim antičkim kipom, iskopanim iz zemlje, ili izvađenim iz vode. Svaka figura ponovo dobija svoj oblik, kao iz neke anatomske sekcije ili kao pri komponiranju komadića nekog zabijenog predmeta. Isti, ovi duboki korjeni o narodu u selu, otvaraju stranice evropskog neba“, zapisala je o Đokajevom stvaralaštvu istoričarka umjetnosti Irina Subotić.
Izložba će biti otvorena do 17. novembra 2021. godine.