„Mansardu sam imao u podsvijesti tog dana kad me je nešto privuklo ostavljenoj kamenoj zgradi s kraja 19. vijeka. Na Cetinju. Mom, i Danilovom. Bez predumišljaja, nastala je serija fotografija, a iz svakog zabilježenog trenutka je nekim svojim dijelom progovarala baš Mansarda. Čista srca, dao sam sebi za pravo da svoj rad povežem sa imenom Danila Kiša, da priložim mali dar u spomen velikom čovjeku i velikom piscu. Svako ima svoja traganja za odgovorima, spoznaju i svoje slutnje“, zapisao je autor Dragan Lopušina.
U nastavku donosimo dio teksta iz kataloga koji potpisuje reditelj Boris Liješević: „Krenuti od Kišove Mansarde. A onda je ostaviti po strani. Kao što i on savjetuje mladog pisca. I stići gdje? U zaboravljeno, ostavljeno, napušteno, razbacano, razbucano. Tamo gdje sam prostor priča priču i svjedoči o životu koji je tu nekada bio. Oštro oko može da uoči obrise tog života i ljudi. Ili je to oštro oko zapravo objektiv? Objektiv ne postoji bez oka, iako oko postoji bez objektiva. Ali nečije oko kroz objektiv vidi i nevidljivo. Draganovo oko. Kroz oko živi duh, živi čovjek i stvara jedan svijet napušten, prazan, sumoran, emotivan, odbačen, a tako poetičan, autentičan, neponovljiv, svijet koji umire, nestaje, iščezava i treba ga sačuvati pohraniti u kolektivnom sjećanju. Jer uvijek se nađe neko drugo oko, oko koje sluša očima, a imaginira unutrašnjim pogledom, koje prepoznaje rečeno i snimljeno i pronalazi sebe u tuđem oku, Draganovom oku. Draganov svijet je bez ljudi i bez glavnog junaka. On ne voli junake. Niti im se divi, niti se u njima prepoznaje. Prepoznaje se u prostranstvima nebeskim i morskim, u odsjaju ulične svjetiljke u bari kišnice na pustom pločniku. Njegov svijet je svijet melanholije, vremena koje je prošlo i ostavilo tragove. Upravo o takvim tragovima na jednom drugom mjestu piše Kiš, citirajući Flobera, književnost uvijek govori o čovjeku makar to bili i samo tragovi u pijesku. Na Draganovim fotografijama rijetko se pojavljuje čovjek. Ali je zato prepuno ljudskih tragova. I on ide za tim tragovima, traži ljude koji su nekada ovim svijetom hodali. Ko ima oči da vidi, uočiće nevidljive ljude u ovim fotografijama. Njih traži njegovo oko-objektiv. Njih koji se ne vide, kojih nema.
Dragan Lopušina je rođen 1972. godine na Cetinju, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studirao na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu. Specijalizovao se za ton i montažu, radio u medijima duži niz godina. Fotografija je njegova strast i hobi od djetinjstva. Izlagao je na brojnim grupnim izložbama u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Zadnjih 25 godina živi i radi u Budvi.
