Strahil Petrovski rođen je u Kumanovu, Republika Makedonija, 1974. Godine. Predstavnik je srednje generacije vizuelnih i multimedijalnih umjetnika. Godine 1997. diplomirao je na studijama slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta „Sv. Kiril i Metodije" u Skoplju, u klasi redovnog profesora Rodoljuba Anastasova, nakon čega je 2000. godine magistrirao na istom fakultetu i sa istim mentorom. Od 2000. do 2002. radio je kao spoljnji saradnik-demonstrator na predmetu Tehnologija i tehnike slikarstva sa profesorom Momčilom Petrovskim i profesorom Velom Tašovskim na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skoplju, dok je od 2002. do 2010. radio kao honorarni spoljnji saradnik-konzervator u Laboratoriji za konzervaciju i restauraciju ikona u nacionalnoj ustanovi Nacionalni konzervatorski centar u Skoplju. Takođe je učestvovao u prvom naučno-istraživačkom projektu pod nazivom „Brestal“ pod mentorstvom profesora Momčila Petrovskog na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skoplju. Njegova umjetnička pozadina obuhvata niz formi i medija izražavanja, kao što su: slikarstvo, instalacija, konceptualna umjetnost, fotografija i video umjetnost. Poslednjih godina, Petrovski se bavi temama vezanim za egzistencijalizam i sociopolitička pitanja kroz post-konceptualni diskurs, kao i sa dubokim estetskim rješenjima kao formalističkim interesom. Mnoga njegova umjetnička djela nalaze se u javnim ili privatnim kolekcijama, uključujući muzeje i galerije u zemlji i inostranstvu.
Član je DLUM-a - Makedonskog udruženja umjetnika od 1997. godine i ICOM-a - Međunarodnog savjeta muzeja od 2011. godine, dok je član ICOMOS-a - Međunarodnog savjeta za spomenike i lokalitete bio od 2001. do 2007. godine. Od 2023. godine radi kao savjetnik konzervator-restaurator u nacionalnoj ustanovi Nacionalni konzervatorski centar u Skoplju i kao docent na predmetima fotografija i multimedija na Fakultetu umjetnosti i dizajna na Evropskom univerzitetu u Skoplju. Od 2024. godine radi kao savjetnik konzervator-restaurator u Muzeju makedonske borbe za nezavisnost.
Tekst iz kataloga:
Novi svjetovi – papiri percepcije
„Potrebno je pročistiti vrata percepcije, i čoveku će se sve ukazati onako kakvo jeste – beskonačno.” – Vilijam Blejk
Novi svjetovi – papiri percepcije označavaju najnoviju eru u stvaralaštvu Strahila Petrovskog, eru industrijskih papira velikih dimenzija (530 x 83), koji u svakom novom prostoru pronalaze dodatni, produbljeniji smisao. Tri boje, boje – ne-boje, koje su najčešće upotrebljavane na antičkim mozaicima, krase industrijski papir, kroz čistotu bijele, kroz cigla crvenu sasušene krvi, rđe i zemlje, i najtamnijoj tmini crne otpočinju zajedno novo putovanje, u boji svjetlosti, boji zemlje u bojama praznine. Kada gledamo – kada zaista vidimo i čujemo Strahilove papire, oni pjevaju industrijskim i/ili progresivnim rokom. Melodičnošću svjetlosti i praznine, koja, izražena kroz transcendentalne zvuke bendova Tool, Nine Inch Nails i Joy Division otkriva odraz savremenog svijeta ukotvljenog u borbama sa problemima identiteta i smisla. U apstraktnim oblicima čovjek traži prepoznatljivost – figuru, sebe i/ili ono slično sebi. Strahil, kroz fragmentiranje, koje je i samo po sebi traženje, novi početak, dekonstrukcija, i igra – na sreću, ali prevashodno na vještinu, i na inovativnost. Adorno je vjerovao da je pisanje poezije nakon holokausta varvarski, da nema mjesta za takve nove početke. Slikarstvo Petrovskog, koje je boja u službi pjesničkog, neuhvatljivog, ili skoro neuhvatljivog, apstraktnog i instalacijskog karaktera, odiše duhom sukoba sa mogućnošću smisla u svijetu nakon nepojmljivog horora. Svijet nakon horora izgleda kao i jedan jedini mogući svijet koji uspjevamo stvoriti – i zadržati. Mi nastavljamo da pišemo poeziju i da slikamo. Petrovski upotrebljava miks umjetničkih žanrova, od slikarstva, skulpture do instalacije. U novim svjetovima, u svijetu bez stabilnih identiteta, u svijetu merkurijalnih identiteta. Gdje tražimo i gdje pronalazimo smisao, i da li ga uopšte i pronalazimo? Da li smo ga beznadežno i bespovratno izgubili u toj samotnoj potrazi?
Industrijski papiri percepcije i video instalacije Strahila Petrovskog prikazuju svijest o toj izgubljenosti, stoga u fragmentarnosti on (umjetnik) u potrazi za novim jedinstvom, ako je to ikako moguće – nakon razorne frakture dvadesetog vijeka. Petrovski izražava takvo fragmentiranje realnosti kroz multidisciplinarno stvaralaštvo. U ovim našim novim svjetovima, nedostaje nam „zajednički” smisao. U video instalacijama ređaju se slike rata, crva, sagorelog drveća, napuštenih objekata, u kojima su ćebad koju sad koriste beskućnici. Izgubljeni i zaboravljeni ljudi. En Karson prevoditeljka najboljih verzija grčkih drama i tragedija na engleski jezik piše o „jami gdje bi Bog trebao biti”. Boje i ne-boje Petrovskom osvjedočavaju – osvjetljavaju te jame – rane. Jer krv jeste naše svjetlo i naša tama. Krv, sasušena krv i tmina, najdublja tmina srca tame. Savršeni saputnik Strahilovim plahtama smisla su i crno-bijeli kratki filmovi, isječci iz urbane distopije, ogoljavaju bespomoćnost savremenog čovjeka da se uhvati u koštac sa savremenim i vječitim problemima.
Dimenzije samih papira iskazuju podsvjesnu ili ne tako podsvjesnu potragu za uzvišenim, sad kad smo, nakon Ničeove gromoglasne objave o smrti Boga, ostali usamljena hrpa mesa, krvi, kostiju i nervnih završetaka, ništa više, ništa manje. Biološka mašina, Ligotijeve marionete mesa ili po Doni Haravej, kiborzi, bića, ne-bića, čiji je teret izgleda postao nesnošljiv, atlasovski. Grčki Bog – titan Atlas, iako pogrbljen pod planetom je nastavio da svoj teret herojski podnosi. Mi smo odlučili da ga odložimo na zemlju, i preuzmemo novi. Boga kojeg smo napravili po tom imagu je podijeljen, fragmentaran. Promišljanje tog (novog) Boga od nas zahtijeva da budemo inovativni; ali i nadasve oprezni. Taj Bog nema lica, ni logosa, nesaznatljiv je. Nesaznajnost smisla i nesnalaženje u fragmentarnosti, u ograničenostima ljudskog znanja – percepcije je tema koja muči čovjeka od početaka rafiniranja njegovih i njenih percepcija. Nedostatak odgovora i ogoljenost zla i strave, egzistencijalističke i one ratne, odveć materijalne, muči ne samo one koji postaju predmet u toj planetarnoj drami kosmičkih proporcija, o čovjeku i njegovoj i njenoj sklonosti ka zatiranju drugog kad mu je taj neko religijski ili teritorijalni neprijatelj. Nismo sigurni/e da iz ovog pakla posmatrača – žrtve – i počinioca možemo izaći i ugledati Danteove zvijezde. Ne možemo sasvim biti sigurni da je to naš put. Putevi percepcije Strahila Petrovskog emaniranju sumnjom da možemo odmaći iz naših individualnih i kolektivnih mjehura. Naša sposobnost da se založimo za drugog i da ga razumijemo je zaista na svom ključnom ispitu. Naracija koja prati Strahilove slike ponavlja: Idemo unazad, idemo unazad. Sjutra je u pitanju. Razmišljanje je nelegalno. Priča bez kraja kolektivnog haosa. „Usuđujemo li se pogledati sebe u ogledalo” i zaključuje da „Hrabro idemo nigdje”. Šta bismo tamo u tom iskrivljenom ogledalu od selfija i vidjeli? Naša vrata percepcije su iskrivljena i nejasna, ne zbog upotrebe meskalina kao što je to bio (ili nije) slučaj u Hakslijevoj autobiografskoj knjizi „Vrata percepcije”, već zbog sveopšte zabune našeg medijski nepismenog svijeta, koji da je „pismen kao što je usmen đe bi mu kraj bio”. (parafraza replike iz „Mrtvog dubokog” Čeda Vukovića). Opus Strahila Petrovskog prožima svijest i briga o tom nedostatku svijesti o sopstvenoj ograničenosti, lakomislenosti i licemjerju. Svi smo u njegovom stvaralaštvu izloženi ispred tog reflektora koji razotkriva/ogoljava sve naše nekonzistentnosti i prikazuje nam kroz svoju brilijantnu jednostavnost i estetsku uzvišenost monumentalnog da potreba da se pobunimo, poput pobunjenog Atlasa, Prometejevog brata, da nepokornost nije osobina data samo božanstvima, u tragičnom duhu svakog dobrog mita, ona je i u nama – smrtnicima. Strahilovo stvaralaštvo vidi naša društva ogrezla u korupciji, i direktno, bez kocke šećera, demistifikuje svaki disfunkcionalni aspekat koji, ako i pokušava, ne uspijeva sakriti i skloniti u zapećak pred budnim okom autora, koje razotkrivanjem diskrepancija u ponašanju homo sapijensa se trudi približiti onim, kako ih je Abraham Linkoln nazivao: boljim anđelima naše prirode.
