Radičević je veče započela tako što je pročitala početak poeme “Zona neutralnog pritiska”, a Knežević je naglasila da je ovo njeno prvo predstavljanje na Trgu pjesnika.

“Riječ je o poemi i stihovima, o cjelini koja je istovremeno i priča, ali je napisana u stihovima tako da se kombinuju refleksija i duboko promišljanje o mnogim stvarima. Vrlo je jasna priča i narativna matrica”. Radičević je dodala da je promišljanje o temi u ovoj knjizi dovelo do toga da sam sadržaj odredi formu, a ne obratno.

“To mi je bilo mnogo važno jer znam toliko neuspjelih slučajeva kada bi se radilo na drugačiji način. Tako je taj tekst počeo kao jedno veliko istraživanje o tome šta voda znači za mene, a završio u jednu vrlo ličnu priču koje ja nisam bila ni svjesna tada kada sam shvatila da želim da napišem nešto o vodi. Počelo je tako što sam napisala projekat u kom objašnjavam zašto želim da se bavim temom vode, koja je vrlo široka. Zanimalo me šta znači voda za nas danas pa sam se sjetila onih tekstova iz geografije gdje su nam prijetili da do 2040. godine neće biti pijaće vode i slične informacije. Napisala sam taj projekat sa kojim sam se prijavila na konkurs za “spisateljicu grada Graca” za koju nisam ni znala da je toliko renomirana i da je teško dobiti. Ništa od toga nisam znala do trenutka kada sam je dobila. Ljudi godinama šalju svoje tekstove i pokušavaju da je dobiju, a ne dešava se svaki dan da dobijete podršku od glavnog grada Štajerske”, kazala je Radičević i otkrila da je usput shvatila da tada još nije obradila neke detalje iz svoje prošlosti i djetinjstva.

“Ti detalji su jako zanimljivi i zabavni dok ste dijete, ali su zapravo veliki problemi koji mogu da utiču na vaš život i život vaše porodice ako ste ih stvarno svjesni. To je bila 2010. godina kada su se desile velike poplave u dijelu Skadarskog jezera gdje sam ja i odrasla. Nešto je ostalo tada u meni što sam morala sama da preradim i da pišem o tome. Nakon jednog razgovora sa prijateljem i puno istraživanja sve je počelo da isplivava baš poput vode.”

Radičevič je objasnila i da joj je bio veliki izazov da iz dječijeg ugla progovori o velikim temama.

“Kada se to desilo ja nisam bila sigurna da li je to dobro, da li je to za čitaoca ili je samo za mene. Za građu tih prvih pjesama sam koristila građu iz sopstvenog života. Bilo mi je teško da osvijestim i shvatim šta sam uradila i da se nekako odaljim od sebe i tih svojih tekstova kao mojih. Ima jedan film o autoru kratkih apsurdnih priča koji kaže “sve je fikcija, zato je mogućnost poistovjećivanja sa stvarnim ljudima moguća”. Na kraju nije ni važno šta je materijal iz stvarnog života, a šta ne jer se sve može čitati kao fikcija. Samo ja znam šta jeste stvarno, a šta nije. To mi je jako zabavno, otklanjati te viškove i pronalaziti nešto što je materijal za fikciju.”

Cijeli rad na poemi je igra sa sjećanjima, dodala je ona.

“Kako mojim, tako i tuđim. A sjećanja su nešto što me na različite načine fascinira. I kao materijal za književnost, ali i kao psihološki fenomen kom ne možemo lako da vjerujemo. Mi sami, kada se nečega prisjetimo, to korigujemo u odnosu na to kako se osjećamo ili na situaciju u kojoj se nalazimo. Meni je to bilo prezanimljivo, ja sam se trudila da ispričam priču o porijeklu najtačnije moguće, ali sam istovremeno radila i sa sjećanjima na koja se ne možemo osloniti, što je malo paradoksalno. Možda na kraju to i nije toliko ni važno.”

Veliki značaj za Radičević kao pjesnikinju imao je Forum mladih pisaca KIC-a Budo Tomović iz kog su proizašli Zbornici radova mladih crnogorskih umjetnika među kojima je bila i ona. Kako je istakla, Srđan Srdić, urednik njene obije knjige kao i Vladimir Arsenić, zaslužni su za njen uspjeh.

“Mi smo trebali da pročitamo jednu pjesmu i da čujemo Srđanovo mišljenje o tome. Kada sam ja pročitala svoju, on je rekao da, kada bih imala više, on bi to mogao da objavi u Partizanskoj knjizi. Onda sam ja skupila ciklus od nekih petanestak, a zatim smo skupa radili na ostatku. Tako se to desilo.”

Radičević je u Austriji na njemačkom govornom području pisala poemu na našem jeziku, a zatim su njeni prijatelji prevodili njena djela koja su zatim objavljena na njemačkom jeziku.

“Prevod je stvarno dobar, bilo je dosta zeznutih stvari kao neke igrarije sa jezikom koje su, čini mi se, oni dobro riješili. Bilo je dosta pregovora oko naslova da li će se to čitati ili ne. Na kraju smo odlučili da ipak hoće. Stvarno sam imala sreću. To su tada ljudi nekako ispod žita iz Kulturnog centra izdavaču poslali moje tekstove bez mog znanja i onda su mene pitali šta mislim o njegovoj izdavačkoj kući. Onda smo svi rekli da je super i onda su mi rekli šta su uradili. Izdavač je bio Kristijan Tanhojzer, koji je ilustrator i umjetnik, koji ima tu malu izdavačku kuću koja godišnje štampa tri knjige i kojima se stvarno posveti. Poseban je po tome što naslovnu stranu štampa na Gutenbergovoj presi. Ja sam bila tako radosna što on želi da objavi moj tekst i što je uopšte našao mjesto u rasporedu. Kasnije sam čula da je nemoguće jer u naredne tri godine nema mjesta. Čitava ta saradnja sa njim je bila stvarno nevjerovatna jer je mnogo promišljao o svakoj stranici. Na kraju smo se odlučili da na naslovnoj strani bude taj blindruk, zapravo njegova ilustracija pastrmke koja pliva protiv struje što je zapravo zona neutralnog pritiska tj. jedno od značenja,” kazala je Radičević.

Knežević je dodala da je knjiga predstavljena na Lajpciškom sajmu knjiga koji važi za sajam koji je više posvećen umjetnicima i prevodocima, a ne toliko industriji knjiga.

“Malo je knjiga sa našeg govornog područja, a pogotovo je malo onih iz Crne Gore koje su prevedene i predstavljene na njemačkom govornom području. To je jako značajno”, kazala je ona, a Radičević je objasnila da knjiga predstavljena na jednom festivalu u Austriji sa tradicijom dugom 60 godina.

“On se dešava u jednoj dolini u jednom selu koje djeluje skoro neživo, ali zapravo tih par dana koliko se dešava taj festival, tu se toliko toga događa. Tu dolaze ljudi koji uzimaju odmore da bi došli da prate događaj. Nisam mogla da vjerujem da je ta sala bila puna, a sala je baš velika. Svi su došli da slušaju. To je bilo teško napraviti. Učestvovala sam i u jednom jako zanimljivom projektu koji se zove “Kuća za poeziju” u Berlinu. Oni rade mnogo godina unazad sa različitim zemljama i ove godine su odlučili da posvete taj čitav projekat i festival zemljama bivše Jugoslavije i Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj. To je vrlo zanimljiv projekat. Svako od nas je imao partnera iz druge zemlje, a ja sam imala partnerku iz Njemačke. Onda smo radili na tekstovima ovog drugog, ali uz pomoć ne gotovih prevoda koje je radio prevodilac. Ideja je bila da kroz taj razgovor dođemo do pravih rješenja, ali da ne poznajemo jezik tog drugog”, kazala je Radičević.

Knežević je istakla da Radičević živi transkulturalnost budući da je pjesnikinja iz Crne Gore koja originalno piše na svom maternjem jeziku, a koja zna njemački jezik i živi na njemačkom govornom području te da između kultura stvara poeziju, na šta je Radičević dodala da ona živi između jezika.

“Svaki dan, nevjerovatno. Bilo mi je zanimljivo u Gracu, čim sam saznala da sam dobila. Pozvali su me da mi požele dobrodošlicu i tu su bila dva novinara. Jedan od njih me odmah pitao hoću li pisati na njemačkom. Malo mi je napravio pritisak jer nisam imala plan, ali sam mu rekla da ne znam, ali da sam počela da sanjam na njemačkom. Možda se i to desi”.

Radičević je za kraj večeri pročitala poemu iz svoje prve zbirke i zahvalila se festivalu Grad teatar na pozivu i publici što je dala smisao cijeloj večeri.