Kako se proces vašeg likovnog usavršavanja razvijao od odlaska sa Akademije do danas?
Imala sam sreće da dobijem radni prostor odmah poslije diplomiranja. Mnogi studenti odugovlače sa ispitima upravo zbog te neizvjesnosti da li će biti u mogućnosti da nastave svoja istraživanja u umjetnosti i poslije Akademije. To je logično, jer kao što je naučniku potrebna njegova laboratorija, tako je i slikaru, grafičaru i vajaru je potreban prostor za rad.
Novi serijal slika je skoro predstavljen u Kotoru pod nazivom “Me, Myself and I”. Koja je bila ideja vodilja?
U zadnje vrijeme dajem sebi prostor da lutam pa izloženi radovi nisu bili stilski baš ujednačeni. Uprkos tome, slike imaju nešto zajedničko – mene! Ranije sam izbjegavala da prestavim ljudsko lice na slikama, ali veći dio mojih radova, na ovoj izložbi, su autoportreti. Slobodnija sam da eksperimentišem …
Šta ljudska figura predstavlja?
Mislim da sam najprije htjela da prestavim stanje uma. To je razlog zašto izbjegavam da im dam identitet. Pokušavam da snagu, slabost, sreću, tugu, ljubav, zbunjenost prikažem pokretom tijela, pokretom četke …
Smatrate li da ste zaokružili ciklus “Me, Myself and I”?
Ciklusi su u umjetnosti samo koncentrični krugovi koji se kreću i prepliću, ili spirale … kada izložim svoj rad, očekujem samo reakciju posmatrača.
Kada umjetnik zna da je ciklus kompletan, da je rad sperman da bude izložen publici?
Umjetnik nikad ne zna, kao što nikada ne zna odakle mu dolazi inspiracija ili šta mu vodi ruku dok slika. Naravno postoje neka pravila, ali osjećaj … možda i ne prepoznate taj trenutak kada teba stati. Onda krenete iz početka.
Kako izgleda vaš proces stvaranja, čime se vodite?
Uvijek me pokreće nešto drugo. Najteže je sve zaboraviti i početi novo. Na mnogo različitih načina se može izraziti ista stvar i mislim da je eksperiment u umjetnosti poželjan. Ne volim da robujem nečemu. Moraju se prelaziti vidljive i nevidljive granice, ako ih u umjetnosti uopšte ima! Nekad mi je potreban potpuni mir, a ponekad haos koji je oko mene (ili u meni), da započnem novi rad.
Dešava li vam se da platno postane premalo za oslikavanje neke ideje?
Ako znate šta hoćete, na najmanjem papiru stavićete znak koji u potpunosti odgovara misli ili osjećanju koje imate. S druge strane, pošto živim na moru, zagledana u beskraj, imam utisak da posjedujem svo vrijeme ovoga svijeta. Naravno tada se rasplinem i izgubim u igri, s platna pređem na zid iza štafelaja. Šta je onda slika na platnu – putokaz.
Kakav je odnos ideje i vizuelnog momenta?
Sve što vidimo i što nam se događa, nosimo u sebi. Čak i tuđe snove koji su nam ispričani. Na koji način to izlazi iz mene i nalazi mjesto na nekoj od slika, veoma je komplikovano odrediti.
Jeste li inspirisani drugim umjetnostima?
Naravno. Najljepše je kada se različiti stvaraoci nađu u razradi neke zamisli. To je veliko ispunjenje i sreća za njih. Vjerujem, takođe, da ljudi koji se nađu slučajno blizu takvog djela, osjećaju nešto posebno,.
Kako gledate na kolektivna izlaganja?
Veoma interesantno i riskantno! Potrebno je vidjeti kako izgledate pored drugih ali isto tako je potrebno da to neko dobro osmisli, da zna zašto je napravljen takav odabir. Koncept je zaista bitan jer cjelina je ono od čega se polazi, a ne pojedinac.
Kakav je vaš odnos prema likovnoj kritici?
Isti kao i njihov prema meni. Ili me ignorišu ili ne znaju da postojim…?
Šta se izmjenilo od prvog samostalnog predstavljanja do izložbe “Me, Myself and I”?
Mediteran me podmlađuje, uvlači boje u moj rad. Potapa slike južinom, a burom kristalizuje crtež. Kao odlomljeni dio stijene, koji more pretvara u oblutak, možda i ja dođem do nekog čistog, prefinjeno svedenog oblika za kojim tragam.
Šta sada pripremate, koja vas pitanja zaokupljuju?
Jedino je o čemu razmišljam, a drugo što pripremam. Prvi razlog je što za neke ideje trebam veće investicije (umjetnost je ovdje prije skup hobi, nego profitabilan posao) a drugi, što me kada počnem da radim, ne rijetko, neka sitnica povede na drugu stranu i otvori nova pitanja. Tako i zaboravim šta sam htjela na početku.
Ana Miljanić
