U Ivanovićevoj rodnoj Budvi, na prostoru ispod Citadele o njegovom djelu govorili su: mr Gordana LJubanović, don Robert Tonsati, dr Katarina Mitrović i dr Milica Kisić.

Jedna od urednica izdanja, rukovoditeljka Odjeljenja za zavičajnu zbirku Narodne biblioteke Budve, mr Gordana LJubanović podsjetila je da je Biblioteka 2018. projektovala i postavila svoju Digitalnu biblioteku i krenula sa prikupljanjem djela koja spadaju u lokalnu historiju, odnosno koja zadovoljavaju kriterijum zavičajnosti. Kako je navela, krenuli su hornološki i prvi na spisku bio je don Krsto Ivanović.

„Tokom 2018. i 2019. godine u našem odjeljenju se intenzivno obavljao taj posao pronalaženja, pregovaranja oko dobijanja i korišćenja digitalnih verzija djela Krsta Ivanovića. U tom poslu smo u jednom trenutku stigli i do „Budvanskih anala“. Poznato je iz literature da postoji nekoliko prepisa. Neki od njih su u Arhivu Hrvatske akademije nauka i znanosti, neki su u Marćani, i to je bio jedan jako zanimljiv put. Veoma sam srećna i smatram se privilegovanom što radim posao bibliotekara i informacionog stručnjaka. Priča o „Budvanskim analima“, njihovom pronalaženju i objavljivanju uopšte ne bi bila moguća bez tih mojih „nevidljivih kolega“, odnosno jedne mreže ljudi u bibliotekama i arhivima, i kod nas i u inostranstvu. Ovom prilikom htela bih da evociram imena nekoliko koleginica i kolega, i da makar kroz njihova imena pokušam da predstavim koliko su to dobri ljudi, ljudi koji nesebično dijele ono što imaju, jer su svjesni da znanje nije konkurentska roba. U tom našem traganju u Italiji, u Biblioteci Marćana imali smo izuzetnu saradnju i veoma lijep kontakt sa gospođom Lučanom Batagin, koja vodi odjeljenje za usluge namijenjene korisnicima. Zatim, tu je Ana Bogo iz Biblioteke Goldonijeve kuće, zatim Kristijana Frice iz Odjeljenja za istraživanje i razvoj Austrijske nacionalne biblioteke, kao i Matijas Ben i Hans Peter Cimer koji rade u Arhivu likovnih priloga i grafike. Mi koji smo radili na pronalaženju rukopisa došli smo i do Arhiva HAZU gdje smo sarađivali sa sjajnom koleginicom Ivanom Burnać. Ona nas je uputila na Nacionalnu biblioteku, jer je dočula da je u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu stigao jedan Ivanovićev rukopis. I tako smo stigli do ključne saradnice u ovom poslu, to je bila Irena Galić Bešker, rukovoditeljica Zbirke rukopisa i starih knjiga u NSK. Nas dvije smo zajedno sa Ivanom iz Arhiva HAZU, poredeći razne tekstove i rukopise, shvatile u stvari šta imamo“, istakla je LJubanović.

Kancelar Kotorske biskupije, don Robert Tonsati kazao je da su Ivanovićevi „Budvanski anali“, kada je u pitanju starija istoriografija, za Budvu djelu bez premca, a pogotovo iz razloga što, nažalost, ne postoje sačuvane arhive iz daleke prošlosti.

„Ono na čemu treba posebno čestitati svima koji su uključeni u ovaj projekat je činjenica da mi zapravo prvi put imamo doticaj sa autografom. Jer svi prethodni prijevodi, koji su postojali fragmentarno ili cjelovito, prvo su bili teško manipulirani od strane urednika. Ne mislim da je to nešto negativno, nego jednostavno urednici su izbacili ono što im nije odgovaralo. Druga stvar, niko od njih nije radio na izvorniku. A ovo je prvi put da imamo izvornik i to zahvaljujući neobičnom spletu okolnosti. U vezi prijevoda istakao bih to da je rađen testo a fronte, kako kažu Italijani. Dakle, s jedne strane imamo izvornik, s druge strane imamo prijevod. Prijevod ovog teksta bio je izuzetno zahtjevan. Ja sam gledao neke djelove i predstavljali su mi prilično velike dileme. Tu su bile skraćenice, trebalo ih je razvezati, odnosno protumačiti, a stari italijanski venetski jezik nije nimalo jednostavan. Puno je teže raditi sa njim u rukopisu, ali i kada je štampan opet nije pitak tekst za današnjeg čitatelja. A prevoditeljke su postigle da se to može vrlo lijepo čitati. Izuzetno su dragocjeni i komentari koji se nalaze kao prateće bilješke. Mi ne možemo ovaj tekst, pogotovo ljudi koji nisu upućeni u prošlost, jednostavno čitati bez dodatnih tumačenja. To je jedan posebni dio koji može biti mala zasebna studija. To su vrlo važni uvidi u sve što je potrebno današnjem čitatelju da se on može snaći. Što se tiče rada Narodne biblioteke Budve, ja vam zaista moram čestitati, jer niko u Crnoj Gori nema zavičajnu zbirku poput vaše“, istakao je Tonsati.

Za prevod su bile zadužene dr Katarina Mitrović i dr Milica Kisić, a dr Mitrović naglasila je da je rad na prevođenju trajao 16-17 mjeseci.

„Prvo je trebalo pročitati i transkribovati rukopis. I kada sam ušla u sve to nekako sam mislila da će mi posao biti mnogo lakši nego što je uistinu bio. Veliki izazov je bio prevoditi. Mi smo se trudile da sačuvamo tu patinu jezika, a opet da to ne bude nešto preteško za savremenog čitaoca i da to budu neki termini koji su prijemčivi. Jer prevod se uvijek pravi za širu čitalačku publiku. Nadam se da će ubuduće biti još onih koji će se baviti djelom Krsta Ivanovića i da smo mi samo otškrinuli ta vrata“, kazala je Mitrović.

Dr Milica Kisić istakla je da je bilo zadovoljstvo i veliki izazov raditi na prevodu.

„Sam Krsto Ivanović za sebe tvrdi i piše da govori toskanskim dijalektom i insistira na tome. Mi svi znamo i dan danas da je taj italijanski jezik takav da ima najširu moguću lepezu dijalekata, mnogo više nego ostali romanski jezici koji su izrasli iz latinskog. Međutim, obični ljudi, govornici, oni su ti koji zapravo formiraju jezik, a ne samo elita. Jezik se prilagođava onome što je njegova osnovna svrha, a to je da služi kao sredstvo povezivanja i komunikacije među ljudima. Čak i vrlo siromašno sredstvo, s obzirom na to šta sve komunikacija može da bude. Sjetih se Kafke koji je svojevremeno izjavio da je jezik ništa drugo do loš prevod tih emocija i svega što čovjek pokušava da izrazi. Prema tome, i ovaj tekst je nepredvidiv, bio je izazov ali i veliki nauk“, navela je Kisić.

U riječi urednika aktuelnog, kritičkog izdanja „Budvanskih anala“ pored ostalog se navodi da ono sadrži novi prevod cjelokupnog djela Krsta Ivanovića - tri knjige anala i dodatke, te da je urađeno na osnovu autorovog autografa iz 1650-1653. godine. Rukopis je, kako se dodaje, zahvaljujući istraživačkom radu u okviru JU Narodna biblioteka Budve, nabavljen od Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i original se, u vidu skenova, može pregledati u Digitalnoj kolekciji Narodne biblioteke Budve.

Knjigu su za objavljivanje preporučili akademik SANU Zlata Bojović, prof. dr Žika Bujuklić i prof. dr Nenad Ninković, a njeno publikovanje omogućila je Turistička organizacija Budve, kroz konkurs za finansiranje projekata valorizacije kulturne baštine.

Osmi Festival „Ćirilicom“ na programu je do 17. septembra, u organizaciji Narodne biblioteke Budve i Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore. Festival su podržali Opština Budva, Turistička organizacije opštine Budva i Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom.