Knjiga „Luča Njegoševe noći“, kojom će se predstaviti u Književnom programu 27. festivala Grad teatar, kako je u pogovoru zapisala spisateljica i književna kritičarka Lidija Vukčević, jeste dovršeni dio svojevrsnog triptiha, kojim autor istražujući poetiku velikog romantičara propituje i vlastitu estetiku. Nakon što je završio zavidan ciklus od devedeset slika inspirisanih crnogorskim vladikom i pjesnikom, i potom ga oblikovao u monografiju s dragocjenim predgovorom koji ne otkriva samo umjetničke već i obiteljske dodire s velikim prethodnikom, Dimitrije Popović se okreće književnom, narativnom kazivanju pripovjetkom „Luča Njegoševe noći“ koja izvire iz jedinstvenog sistema artističkog kodiranja“.
Dimitrije Popović rođen je 1951. na Cetinju, završio je studije Akademije likovnih umjetnosti u zagrebu, a njegova karijera u Parizu započela je 1974, u vrijeme boravka u „gradu svjetlosti“, kada je upoznao pariskog kolekcionara Davriera, pa je u sastavu njegove zbirke 1978. izlagao u Galeriji „Alexander Braumuller“, gdje su bila izložena i djela Salvadora Dalija, Ernsta Fuhsa, Viktora Braunera, Dada Đurića, Leonora Finija...Zatim su došle izložbe u Galeriji „Liberta i Universal Fine Arts“ u Vašingtonu, gdje su njegove grafike bile izložene zajedno sa grafikama Salvadora Dalija, izložba crteža „Omaggio a Leonardo“ u milanskoj „Palazzo Sormani“, povodom velikog jubileja „Leonardo a Milano – 1482 – 1982“ ...U Rimu je izlagao ciklus raspeća „Corpus Mysticum“ povodom dvije hiljade godina hrišćanstva...Popović je priredio 58 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, bio učesnik na više od dvije hiljade grupnih, dobio je više od dvadeset domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, djela mu se danas nalaze u tridesetak domaćih i svjetskih muzeja i galerija, a o njegovom djelu snimljeno je sedam dokumentarnih filmova.
Sa Dimitrijem Popovićem na Trgu pjesnika razgovaraće Božena Jelušić, književna i umjetnička kritičarka.
Sinoć se predstavio Bogić Rakočević sa Antologijom crnogorske poezije na Trgu pjesnika
- I nizu zanimljivih večeri ovog ljeta, Trg pjesnika u Budvi priredio je i veče na kome je predstavljena Antologija crnogorske poezije XX vijeka, reprezentativno djelo „Poetika Montenegrina“ autora Bogića Rakočevića.
U razgovoru koji je pred budvanskom publikom sa njim vodila pjensikinja Svetlana Kalezić Radonjić, Rakočević je govorio kako je kroz izbor četiri generacije crnogorskih pjesnika izdvojeno i sačuvano ono najznačajnije i najvrijednije u stoljeću crnogorskog pjesništva:
„Ova knjiga nastala je kao „posljedica“ mog autorskog istoimenog TV serijala , a objavljena je novembra 2012. u izdanju Otvorenog kulturnog foruma i Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“ sa Cetinja. Izbor čini dvadeset devet crnogorskih pjesnika, koji su predstavljeni sa po pet pjesama. Svjedoci smo da je sličnih izbora bilo i ranije, ali sve te antologije karakteriše da su u svojim odrednicama i naslovnim sintagmama imali dozu opštosti, jednu kompromisnu varijantu koja nije uključila samo crnogorsku poeziju. One su u podnaslovu ili naslovu imali pjesništvo u Crnoj Gori, i obuhvatali su samo jedan dio crnogorske poezije XX vijeka. Ovo je prva knjiga koja u cjelosti sistematizuje crnogorsko pjesništvo u XX vijeku. Činjenica da je tu zastupljeno samo dvadeset devet autora za sto godina, govori da je ovaj izbor bio vrlo strog i rigorozan i da je imao jak estetski kriterijum – naglasio je Rakočević.
On je objansio da je u „Poetici Montenegrina“ najpre riječ je o autorima koji se izjašnjavaju da pripadaju crnogorskoj književnosti, a drugo, da je njihovo djelo u potpunosti utemljeno u crnogorski kulturološki i svaki drugi milje, i moguće da je to i najpresudnije u svemu tome da imaju nesporni kvalitet koji je već vrijednovan i ocjenjen i od strane drugih kritičara i pisaca.
„Pored pitanja nacionalne pripadnosti, u poetičkom smislu rukovodio sam se samom umjetnošću. Sjetimo se da je sami početak XX vijeka u pjesničkom smislu u Crnoj Gori bio gotovo potpuno nezanimljiv. Bilo je tu i tamo, naravno, nekih literarnih pokušaja prije svega u duhu pjevanija kralja Nikole, koji je u to vrijeme bio najznačajniji živi crnogorski pisac, a znamo da Crna Gora tada nije imala visokoobrazovani sistem ustanova. Nije imala univerzitet, nije imala gotovo nijedno mjesto koje bi moglo da okupi i da napravi neko, ne samo književno nego i intelektualno jezgro, osim nekoliko gimnazija koje su u to vrijeme bile glavni prosvjetni i kulturni centri. Imali smo situaciju da su ljudi odavde bili prinuđeni da idu na studije u druge kulturne sredine, obično u Beograd, i beogradski Univerzitet postaje jedno od ključnih mjesta njihovog obrazovanja, njihovog susreta sa literaturom, politikom. Znamo da su crnogorski studenti prednjačili u formiranju tog ljevičarskog pokreta na beogradskom Univerzitetu, oni su bili članovi redakcija tamošnjih listova i časopisa, i bili su aktivni učesnici književnog života. To znači da su bili na izvoru, u to vrijeme, jednog zaista važnog kulturnog centra na Balkanu. Oni su se tu upoznali sa aktuelnim evropskim poetičkim kretanjima, i po povratku u Crnu Goru, a riječ o je već o periodu nakon Drugog svetskog rata, donijeli su ta nova strujanja i jednu zaista izvanrednu intelektualnu i književnu nit koja traje i danas.
Kao najizrazitija pojavu Rakočević je izdvojio Rista Ratkovića, zato ovaj književni izbor u antologiji i započinje njegovim stihovima:
„I za crnogorski prostor važi ono što važi i za ostale prostore na Balkanu, da je najveća artistička promjena nastala nakon Prvog svjetskog rata. U Crnoj Gori se to malo kasnije desilo, 30 – tih godina XX vijeka, međutim, to sa druge strane povlači zanimljivo pitanje kanona i otklona od njega – recimo, imamo Rista Ratkovića koji se pojavio sa svojom izrazitom nadrealističkom poezijom, a nakon toga, baš kad bi se pomislilo da bi se nadrealizam mogao ustoličiti u okviru crnogorske književnosti, onda imamo potpuno drugačiji zaokret ka socijalnoj literaturi. Prije svega, razlozi za to su sociološki, budući da smo pomenuli da Crna Gora nije imala centre za okupljanje intelektualaca, a Radovan Zogović je jedan od glavnih aktera i inicijatora socijalne literature između dva rata. Poznata je ona njegova čuvena polemika i sukob sa Krležom na književnoj ljevici. To bih prepisao, na neki način, i toj čuvenoj crnogorskoj tvrdoglavosti. Ali, činjenica je da Crna Gora na početku XX vijeka nije imala, prije svega, neku prepoznatljivu književnu veličinu, neki književni autoritet oko koga bi se okupljali svi drugi, i nije imala neki svoj autentični književni pravac koji bi povukao neku grupu. Crnogorski pisci su, dakle, bili u drugim sredinama, prepušteni uglavnom onim književnim krugovima i pravcima kojima su pripadale te sredine u kojima su i sami djelovali, tako da to može biti jedno od tumačenja za tu njihovu šarolikost i pripadanje raznim pravcima.
Rakočević je rekao da je autore u ovoj antologiji zastupio shodno jednom hronološkom redoslijedu, shodno godinama njihovog rođenja, i da je Risto Ratković ne samo rodonačelnik crnogorske moderne, autor prvog modernog crnogorskog romana, nego jedan pjensik zaista izvanredne nadrealne orijentacije.
„On je na čelu najvažnijeg crnogorskog pjesničkog kruga XX vijeka, a zatim slijede Janko Đonović, Mirko Banjević, Stefan Mitrović, pjesnik koji je rođen ovdje, blizu Budve, na Svetom Stefanu, jedna neuobičajeno zanimljiva i uzbudljiva pjesnička figura koja, nažalost, kod nas još nije u dovoljnoj mjeri proučena. Znamo za tragiku cjele njegove porodice, a on je više od pola života proveo u kazamatima. Što u kazamatima Kraljevine Jugoslavije, a poslije rata na Golom otoku. Na taj način je platio svoju pripadnost idealima slobode i poeziji, naravno.
Rakočević je odgovorio i na pitanje šta je ono što predstavlja najizrazitije crnogorske topose, i da li bismo danas, 2013, u vrijeme globalizacije u svijetu koja teži ka jednom zaraznom univerzalizmu, uopšte mogli govoriti o crnogorskim toposima:
„To sam možda mogao reći i na početku – literatura i umjetnost sama po sebi ne trpi nikakve norme, nikakve uzuse, ona je nadnacionalna, ona je svačija, ona je onoga ko je prihvata i ko je razumije. S druge strane, literatura posebno, mora biti utmeljena u nečemu, ne može nastati tek – tako, sama po sebi, u nekom imaginarnom prostoru. Crnogosrka kultura iz meni neobjašnjivih razloga nema ni danas, recimo, neku prepoznatljivu politiku, mi nemamo, zapravo, kulturnu strategiju u nekom pravom smislu te riječi. Crna Gora je, iako je možda prva na to imala pravo, jer ima hiljadugodišnju državnotvornu tradiciju, posljednja na ovim prostorima uradila nešto što su svi drugi davno prije nje uradili, napravila svoju državu. Nijesam pristalica bilo kakvih lokalnih okvira i tome slično, ali svi oko nas su imenovali svoj jezik. I u dosadašnjim panoramama i pregledima ne samo poezije nego i književnosti, na prostoru Crne Gore uvijek su se njihovi priređivači, ne znam kako to drugačije da imenujem, ali da su se bojali da izgovore da su to crnogorski književnici.
Podsjećajući da ovdje već godinama postoji dosta dobra bibliografija koja se tiče antologija crnogorske poezije, i svi ovi autori - Sreten Perović, Milorad Stojović, Miroslav Đurović, Radojica Bošković... svi oni su kao odrednici imali crnogorski, Svetlana Kalezić je postavila i pitanje po čemu je ovaj izbor drugačiji od njihovih:
„Mislim da ta crnogorska poezija nije valorizovana u pravom smislu, i da dosadašnje antologije nisu naišle na pravi odjek.
Bogić Rakočević govorio je i o novoj generaciji crnogorskih pjesnika koji nastavljaju najbolju tradiciju crnogorske poezije, izdvajajući najpre Balšu Brkovića, Aleksandra Bečanovića, kao i o tome zašto nema crnogorskih pjesnikinja u ovoj antologiji, i uopšte, o tom fenomenu crnogorske „ženske“ poezije.
