“Moj novi roman je savim, takoreći, dečijeg uzrasta; izašao je za Sajam knjiga, početkom oktobra i jošnije stekao mnogo čitalaca. Roman je pisanupravnim govorom; to je jedan eksperiment, videćemo da li će uspeti,i svaka ličnost koja ovdenastupa, nastupa u “ja” obliku” – istakla je autorka Vida Ognjenović uvodeći nas u odlomak koji je čitala.

Glavni junak romana je Maksimilijan VajnerMaksimum, istoričar umjetnosti i umjetnik naive koji “iznenada biva optužen da je falsifikator i da je natržištu slika naivne umetnosti podmetnuo svoje slikepod imenom misteriozne umetnice koja u isto vremevolšebno nestaje. Maksimuma napuštaju i napadajuneke kolege i prijatelji, mediji od njega prave slučajdovodeći u pitanje njegov ugled, autoritet i stručnoznanje”...

Književni kritičar i izdavač Gojko Božović je kazao da je roman Maksimum knjiga koja ima priličnoveliki tematski zaslon , a sa druge strane čitav niz tonova od humornog do dijelova u kojima se na dramatičan način prikazuje društvena, umjetnička ikulturna situacija jednoga doba.

Na pozornicu ovog romana izlazi neobično mnogo upečatljivih ikova. Ovaj roman ne privlači samo pričom i temom već i umjetničkim postupkom. Božović je govoreći o književnom ostupku istakao:”to jeste upravni govor, to jeste dramatizovano kazivanje i na neki način u 22 poglavlja romana Maksimum, zapravo se smenjuje barem toliko kazivača, pripovedača, onihkoji iz prve ruke kazuju o nečem što ih je snažnopodstaklo, pokušavaju da iz svoga ugla razjasnedramatičan slučaj koji je položen u samu osnovuromana.” I prethodni romani Vide Ognjenović su u svojoj osnovi imali jake i važne teme.”Na neki načinVida Ognjenović je roman Maksimum koncipirala ikao roman o pojedinačnom identitetu, o tome kakočovek može u svaremenom svetu da osmisli vlastitiizbor, a s druge strane to je neprestani sudar isukob sa činjenicama te stvarnosti sačinjene odmreža informacija, znanja, moći, različitih tokovamoći koji se na vrlo sugestivan način prikazuju i u romanu Maksimum”- kazao je Božović. U svakompoglavlju ovog romana pojavljuje se drugipripovjedač i to je činjenica koja plijeni, jer ni jednaistina nije sama, ni jedan pogled na svijet nijepotpun i zaokružen , a svaki slučaj, svaka sudbina, svaki događaj mogu biti ispričani iznajnevjerovatnijih uglova, a svaki učesnik u događaju jedna moguća slika tog svijeta i tek kadbismo sve zamislive priče ukrstili, dobili bismozapravo jednu koliko-toliko stvarnu verziju togdogađaja. Roman Maksimum Vide Ognenjović je pomišljenju kritičara Gojka Božovića “romaneskni, umetnički pokušaj da se umnože perspektivegledanja na stvari.I čini mi se da je posebno važnošto od jednog zanimljivog i originalng romanesknogoblika dolazimo upravo u vremenima kada je svemanje dijaloga, kada je sve manje kritičkih rasprava, kada zapravo svi veruju da je njihova istina jedina ijedino moguća”. Ovaj roman se, dodaje on, možečitati i kao vrsta kritike savremenog trenutka u kojem postoji mnoštvo informacija ali malorazumijevanja, veoma malo komunikacije i kritičkeanalize bilo koje stvarne situacije i događaja. Radnja romana se moze smjestiti u Beograd 70-80-ih godina u vrijeme Danila Kiša, i rasprave okoGrobnice za Borisa Davidoviča, knjige Časanatomije ili Narcis bez lica Dragana Jeremića, alito je osoben umjetnički, romaneskni postupak Vide Ognjenović. “Ona je na prvi pogled izmestila radnjuromana iz savremenog trenutka u vremenu pre 30-40 godina, ali što više čitamo ovaj roman i što prednas izlazi više različitih pripovedača koji u jednojvrsti porote pred univerzitetskom komisijom raspravljaju da li je Maksimilijan Vajner, ugledniumetnik i profesor ili je on zapravo falsifikator koji ne preza ni od jednog postupka ne bi li ostvario nekuumetničku ili finansijsku dobit, mi ćemo videti da u toj raspravi kako vreme odmiče odjednomiskrsavaju nove činjenice: neke kolege su na straniMaksimuma, neke, dojučerašnji bliski prijatelji, postaju njegovi ogorčeni protivnici. Ali to više nijestručna rasprava i to je jedan od suštinskihzamajaca ovog romana- to odjednom postaje jednapotpuna javna rasprava u kojoj učestvuju i pozvani inepozvani i upućeni i neupućeni i ono što bi mogloda bude predmet akademske rasprave postajepredmet javne rasprave oličene u medijima i pre svega u tabloidima. I zapravo odjednom vidimokako Vida Ognjenović punom snagom i izblizapokazuje šta se događa sa ljudima pritisnutimjavnim optužbama od kojih zapravo nikako ne moguda se odbrane. Što Maksimilijan Vajner iznosi višečinjenica, on u očima javnosti postaje sumnjiviji, štoga veći broj ljudi od ugleda brani, veći broj javnostipočinje da veruje da u optužbama ima i neke istine iveći broj medija se uključuje u tu hajku koja postojina sceni” – ocjenjuje kritičar Gojko Božović.

Roman Maksimum je ne samo priča o jednomumjetniku, uzbudljivom i uskomešanom javnom idruštvenom prostoru, nego je to ponajprijesavremena priča, moderna priča o mehanizmuhajke i javnog progona u kome pred napadimatabloida čovjek ne može sačuvati pravo ni na svojuprivatnost, ni na svoj javni i umjetnički integritet.

Nakon sedam godina autorka Vida Ognjenović je objavila novi roman. A šta je ponukalo da se bavibaš ovom temom, autorka odgovara: “Lako je kodnas naći primere Maksimuma u našoj nedavnoj ibližoj vremenskoj distanci i široj” – i navela tri poznata slučaja: jedan je profesorka, filozofkinjakojoj je disertacija poništena jer su je napali zaplagijat, a kad se dokazalo da nije plagijat nikad jojse niko nije izvinio; drugi je slikar naivac koji je morao na sudu da dokazuje pred komisijomstručnjaka, jer su ga bili optužili da te slike slikanjegov sin, istoričar umjetnosti ; a treći je slučaj kojije autorki iz blizine poznat- to je slučaj Danila Kiša inapada na njega da je plagijator i njegov pokušaj da ljudima objasni da se knjževnost bavi i hraniknjiževnošću i da je knjižvnost paralelni svijet biloda se uzimaju motivi, teme i paradigme iz života iliiz literature da je potpuno svejedno.

U zaključku večeri a propo konstatacije žirija zajednu književnu nagradu u čijem užem izboru je bio i roman Maksimum , a koja referira na to da književnost treba da se bori da izrazi ona duhovnastanja o kojima se najčešće ćuti, Vida Ognjenovićodgovara: ”Književnost u prvom redu nije ćutanje, već govor.Književnost je izvan svake neslobode inasuprot njoj; ona je carstvo slobode i možda je čovek jedino u književnosti, odnosno u umetnosti slobodan, a u književnosti možda čak najviše.”