Gost Književnog programa 27. Grada teatra ovog ljeta bio je i poznati sarajevski pjesnik Mile Stojić koji je, zajedno sa Ahmedom Burićem, pjesnikom i književnim kritičarem predstavljao njegovo djelo, priredio publici zaista uzbudljivo veče.

Na budvanski Trg pjesnika stigao je sa zbirkom „Dunia“, za koju je prošle godine dobio Nagradu Ratkovićevih večeri poezije, i sa trojezičnim izdanjem objavljenom u Makedoniji „Volim populjuvane“. Govoreći o poeziji, pjesnik koji je tokom četrdeset godina, koliko je prisutan na književnoj sceni, objavio trinaest knjiga, tri izbora, šest knjiga eseja, knjigu mikroeseja, pripovjedaka, knjigu putopisa... Koji je dobitnik brojnih književnih priznanja i nagrada, i čija su djela prevođena na njemački, poljski, italijanski, engleski, slovenački i makedonski jezik, istakao je da nije važno kako nešto čovjek piše, da nije važno ni šta, ali je važno zašto:

- Isto mislim da negdje taj razlog mora postojati za bilo koju drugu umjetnost, iako neke umjetničke teorije to negiraju. Kad govorim o tome, ja se uvijek sjetim jedne izreke crnogorskog pjesnika Marka Vešovića, koji kaže: Ja ne znam da li sam dobar pjesnik ili loš pjesnik, ali vjerujem da sam ja pravi pjesnik. A šta to znači biti pravi pjesnik? To znači da čovjek koji piše mora imati dubok unutrašnji razlog, ne neke vanjske potrebe za slavom, za novcem, za prestižom. Naravno, pitanje poezije je pitanje odgovornosti, pitanje discipline, koliko mi uspjevamo da neki duh vremena, mada je to dosta ružan i profan termin, koliko uspjevamo da ga ostavimo u našim stihovima. Jer, poezija se piše od kad postoji čovjek, i uglavnom se njene teme  uvijek vrte oko dva – tri pitanja – pitanja našeg smisla, ljubavi, smrti...Međutim, svaka generacija i svaki čovjek to radi na neki svoj način, i ako imaš istinski povod, istinsku odgovornost, onda to moraš pisati. Inače, pisanje se često pretvara u površan govor, da ne kažem u brbljanje.

A na pitanje koje je sebi postavljao i čuveni pjesnik Česlav Miloš - što je poezija koja ne spasava narod i ljude, Stojić je istakao:

- Miloš je pjesnik velike katastrofe poljskog naroda, i on kao jedan izuzetni modernista u to vrijeme, jedan hermetični virtuoz, on se opredjelio kada je vidio pepeo Varšave, geto, dvostruki napad na svoju zemlju, sa istoka i zapada, da kaže upravo to. Poezija, naravno, ne može spasiti ništa, to je Miloševa jedna figura, ali poezija mora učestvovati u vremenu. Poezija se ne može pisati kao da se ništa nije dogodilo, a oko nas gori svijet,  propada sve što smo živjeli i u šta smo vjerovali, a mi pišemo pjesme iz kojih se to ne vidi. Tu je i smisao Miloševa intervencija, a smatram ga jednim od najznačanijih pjesnika dvadesetog stoljeća, koji je nama naročito blizak, ne samo zato što je Sloven.

Trojezična knjiga objavljena u Skoplju „Volim popljuvane“, dobila je naziv po istoimenoj pjesmi, koju je Stojić napisao devedesetih godina, „kada su lažni pjesnici doživljavali Bog zna kakve počasti, a prave smo morali tražiti ko smaragdi u travi“:

- U katastrofi Jugoslavije bilo je ljudi koji su joj se suprotstavljali, velikih intelektualaca, pametnih pjesnika, i manje – više, svi su bili popljuvani, proglašeni izdajnicima, a neki su emigrirali zbog toga. Onda sam se sjetio da je Hrist bio popljuvan čovjek, i da je zbog neke svoje božanske ideje o našem spasenju on, zapravo, i ubijen. Tu ima jedna scena kada on nosi svoj krst, a prilazi mu jedna žena, Veronika, i prinosi mu maramicu da pobriše popljuvano lice. Onda sam mislio da je umjetnost možda upravo ta maramica, taj rubac koji Veronika pruža Hristu. Tih devedesetih, kako su samo bili moćni neki ljudi, mi smo ih se bojali, mislili smo da nikada neće proći, a danas od njih nema ni spomena, i ako i ima, onda o njima svi govore ružno. A ta maramica Veronikina, ona ostaje, ona daje smisao umjetnosti- istakao je Stojić.

U razgovoru sa Ahmedom Burićem, poznati sarajevski pjesnik govorio je i o tome kako je literatura poklekla pred užasom stvarnosti, zašto je roman danas „sveta krava“ tržišnog kapitala, zašto dobri pjesnici samo zbog komercijalnosti pišu slabe romane, zbog čega je umjetnost bila i ostala nešto uzvišeno, a poezija način da se dirljivo može pričati o svemu... Kao metafora ovih prostora, ostao je i stih iz njegove ironične pjesme o što će se dogoditi s Evropskom unijom ako jednog dana uđemo u nju, koju je pročitao na Trgu pjesnika:

„ U nas je dobro kad se ne puca, u nas je odlično kada ne biju, nama je zdravlje jedino bogatstvo“.

 Dragana Kršenković Brković

Na Trgu pjesnika u Budvi večeras u 21 sat predstaviće se i poznata crnogorska autorka 

Dragana Kršenković Brković,  koja stiže sa novim romanom „Atelanska igra“.

„To je roman o odnosu umjetnika i vlasti. On nastoji da osvjetli složene odnose između stvaralaca i onih koji vladaju, naročito odnos onih umjetnika koji svoj uspjeh duguju bliskosti s tronom. U ovom romanu, koji žanrovski pripada političkom trileru, realno vrijeme i prostor isprepleteni su s nitima sjećanja. Tako svijet „Atelanske igre“ jest svijet snova, skrivenih čežnji, usamljenosti i strahova – straha od smrti, samoće, zaborava, komuniciranja s drugima...“, zapisala je o svom romanu.