Modrulja je prvi put opisao 1758. godine veliki švedski istraživač Karl Lineus. Oblik tijela ove vrste je elegantan i podsjeća na torpedo, dok mu je njuška izdužena i šiljasta. Boja trbuha je bijela, a leđa indigo plava što modrulji daje odlična svojstva kamuflaže. Takođe velike oči te oštri, zašiljeni i nazubljeni zubi otkrivaju fantastičnog lovca. Na meniju joj se često nađu lignje, mala riba, manji morski psi i morske ptice, ali neće odbiti ni leševe kitova i drugih životinja na koje naiđe tokom svojih dugih putovanja.
Rep se po tipu smatra heterocerkalnim što znači da gornji i donji krak repnog peraja nisu jednake dužine, pa je kod modrulja gornji krak duži od donjeg. Iako je ova osobina najčešće povezana sa dugim migracijama, po kojima je ova vrsta poznata, modrulj može doseći i vrlo velike brzine tokom lova. U laboratorijskim uslovima ostvarena je brzina od 70 km/h u kratkim vremenskim periodima. Navedena brzina još više dobija na značaju kada se uporedi sa brzinom koju postiže najbrži morski pas na svijetu - Isurus oxyrinchus, poznatiji pod svojim engleskim nazivom "shortfin mako shark", a ista iznosi oko 75 km/h.
Radi svoje pozamašne dužine smatra se potencijalno opasnom vrstom iako su u interakciji sa ljudima izuzetno mirni, a često i vrlo ćudljivu pa ne čudi podatak da je od davne 1580. do 2013. godine modrulja samo 13 puta dovedena u vezu sa napadima na čovjeka od kojih su 4 završili fatalno. Baš radi teškoća u potvrđivanju napada na ljude, često se vode debate u naučnim krugovima da li je ova vrsta ikada napala čovjeka u uslovima bez provokacije. Inače najveći tačno izmjerena modrulja je imala 384 cm dužine.
Jedna od najinteresantnijih karakteristika modrulje je njena ogromna rasprostranjenost u svjetskim morima. Kao okeanska pelagična vrsta može se naći od površine do 350 m dubine širom svijeta u umjerenim i tropskim vodama. Najsjevernije žive u moru oko Norveške, a najjužnije oko Čilea. U umjerenim morima dolaze bliže obali dok u tropima više vole plivati u većim dubinama. U Jadranu se smatra najčešćim od svih velikih pelagičnih morskih pasa, a najviše se može naći u njegovom srednjem i južnom djelu. Modruljina vrsta je pravi rekorder po dužini svojih migracija. Istraživanja putem označavanja u sjevernom Atlantiku otkrila su da modrulje bez ikakvih problema vrlo često proputuju između 2000 i 3000 km.
Zanimljivo je da se na ova transatlantska putovanja najviše odlučuju ženke, vjerojatno u svrhu donošenja mladih na svijet dok se mužjaci većinom zadržavaju u zapadnom djelu sjevernog Atlantiku. One često koriste strategiju ''jahanja'' na morskim strujama kako bi sačuvale što više energije. Rekordno putovanje koje je jedna jedinka prošla iznosilo je 5980 km od Njujorka do Brazila. Tijekom svojih migracija modrulje često plivaju od površine do dubine od nekoliko stotina metara prolazeći na taj način kroz slojeve morske vode sa različitim temperaturama. Tako ponekad prođu kroz temperaturnu razliku od 20° C u samo 6 minuta. Jedno objašnjenje kaže da tim putem pokušavaju presresti plijen koji migrira od dna prema površini i obratno, dok drugo kaže da na taj način modrulje traže mirise svog plijena na različitim dubinama. Možda je najinteresantnija predložena teorija da se ova ronjenja koriste za traženje smjera u kojem trebaju putovati. Naime svi morski psi imaju tzv. Lorenzinijeve ampule - male pore na njušci sa kojima mogu očitati elektricitet okoline ili plijena, i to najniže razine od cak 0.5 mikrovolta. Provjeravajući magnetsko usmjerenje koje dolazi od magnetske prirode kamenja, brakova i drugih anomalija na dnu mora modrulje, po ovoj teoriji, mogu saznati kreću li se u pravome smjeru. Modrulja rađa žive mlade modelom poznatim pod nazivom viviparija, a ono je slično razmnožavanju kod sisavaca. Jedni su od najproduktivnijih morskih pasa što se reprodukcije tiče pa tako jedan okot može brojiti od 4 do 135 mladih, dok je prosjek oko 35. Dužina pri porodu je 35 do 50 cm. Kod ove vrste je vidljiv i tzv. polni dimorfizam (pojava različitih oznaka kod mužjaka i ženki iste vrste). Naime tokom parenja, koje se kod morskih pasa ne bi moglo nazvati izmjenom nježnosti, mužjaci grizu ženke za peraje i kožu jer im to omogućava stabilnost prilikom istog. Iz tog razloga ženke imaju dva do tri puta deblju kožu pa mužjak ne može oštetiti meso ženke prilikom ugriza.
Tokom ekspedicije koju je provodio Shark Conservation Society 2009. ustanovljeno je da se u Srednjem Jadranu modrulje pare krajem juna, a pretpostavlja se da se mladi rađaju u aprilu. Uprkos visokoj produktivnosti prilikom razmnožavanja ova vrsta je u velikoj opasnosti. Od 100 000 000 morskih pasa koji se ubiju u jednoj godini čak 20 000 000 su modrulje. Znači 20 % ukupnog ulova je samo ova vrsta. Rijetko je ciljana lovina osim u svrhu uzimanja peraja za tzv. supu od peraja morskog psa, a najčešće se ulovi kao prilog pelagičnim parangalom i plutajućim mrežama. Također se lovi prilikom Big game ribolova. Na globalnom IUCN Crvenom popisu ugroženih vrsta stavljen je u kategoriju ''gotovo ugrožene vrste (NT)''. Na regionalnom IUCN Crvenom popisu hrskavičnih riba Mediterana stavljen je u kategoriju ''osjetljive vrste (VU)''. Lako je zaključiti iz prethodnih rečenica da ovu vrstu s pravom možemo smatrati jednim od simbola kako svjetskih mora tako i našeg Jadrana. Kao i druge simbole u našim životima i modrulje trebamo poštovati i čuvati. (podvodni.hr)
