Tokom dvočasovnog koncerta, publika je uživala u djelima kompozitora Antonija Vivaldija, “Četiri godišnja doba” i Astora Pjacole, “Četiri godišnja doba u Buenos Airesu”.
Simović je nakon koncerta izjavio da mu je drago što je ponovo u Budvi. “Dugo godina nisam svirao ovdje. Upravo ova crkva Santa Maria in punta je mjesto gdje sam, sada već davne 1998. godine, imao prvo predstavljanje na Gradu teatru. Poseban je osjećaj vratiti se na ovaj festival, vidim da on traje i da ima jako dobar program. Vidio sam ime Simona Trpčeskog, mog dobrog prijatelja s kojim često i sviram, on je sjajan svjetski pijanista. Sve se odvija svojim tokom i jako sam srećan zbog toga što Crna Gora ima ovakve festivale i programe, a jako mi je drago i što sam sve češće gost na tim festivalima i što se ponovo vraćam kući,” kazao je Simović, te istakao da je publika na sceni između crkava bila predivna.
“Kao i ovaj orkestar koji toliko volim, zaista su dali sve od sebe. Što se tiče uslova, s obzirom da je scena na otvorenom i da je velika vrućina i vlaga, jedan moj prijatelj koji je slavni svjetski violinista mi je jednom rekao da uslovi nikad nisu dobri, nešto uvijek fali. Vlaga jeste tu, ali to je cijena koju plaćate da dobijete ovakav ambijent koji je zaista jedinstven. Večeras je pun mjesec, čuju se talasi zajedno sa Pjacolom. Na kraju publika shvata da ovo nije koncertna sala gdje odmah dobijete akustiku gdje možete da pravite stvari sa zvukom, ali mislim da smo napravili dobar zvuk i da je publici večeras bilo lijepo. Mislim da je to poenta priče,” dodao je Simović.
Upitan da prokomentariše poređenje između Vivaldija i Pjacole, Simović je kazao:
“Vivaldi je već preko 300 godina veliki rock star, od melodija na telefonima, do aerodroma, kafića i robnih kuća čujete njegova godišnja doba. I to je bilo tako od kada je to napisao, bio je velika zvijezda i veliki violinista. Do dan danas je to svima pristupačno. Čak i ljudi koji ne znaju o čemu se radi znaju melodiju i sve je poznato. Mislim da je muzika genijalna, a on je svakako jedan od vodećih, ako ne i jedan od tri najveća barokna kompozitora. Tu su, naravno, Hendl i Bah. Ima ih dosta, ali ja obožavam Vivaldija i stalno pronalazim nešto novo u njemu. A Pjacola je, naravno, inspirisan Vivaldijem. Vi čujete Vivaldija i kroz njegovu verziju godišnjih doba i to tačno 250 godina kasnije. Tu su elementi tanga jer je on kralj tanga, a pored toga i elemente džeza. Tu su džez, tango i klasika. Kada sam ja prvi put to čuo pao sam na tjeme od toga koliko je dobra ta muzika, toliko mi je jasna. Naravno da ima ljudi koji nisu ljubitelji Pjacole, ali to su oni koji su tvrda klasika. Ja pak mislim da moraju da se rade neke nove stvari, ne može stalno jedno te isto. Volim ovaj program, ‘osam godišnjih doba’ da ga nazovemo. To vam je skoro kao u Londonu, ujutro kiša, onda je strašno vruće i onda dune vjetar i užasno je hladno u jednom danu.”
Koncert Romana Simovića i Crnogorskog simfonijskog orkestra realizovan je u saradnji sa Muzičkim centrom Crne Gore.
