Radeći na tesktu, Biljana Srbljanović je istakla:
„Pišem ovaj tekst dok gledam dnevne novine. U njima – jučerašnje vesti: dva nasmijana, vesela starca bezbrižno ulaze u zgradu Specijalnog suda u Beogradu, gde treba da svedoče o učešću tajne policije u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije. Obojica su bili na najvišim položajima, obojica učestvovali u najstrašnijim zločinima, a da im dlaka s glave ne fali, vesele deke bez straha gledaju pravdi u vezane oči i smeju joj se u lice. A ja ne smem ni ime da im izgovorim, jer je ona parapolicijska organizacija kojoj pripadaju, jača od svih pa i od mog života.
Crna Ruka još postoji. Ona je deo našeg života a da mi to ni ne znamo. Ona mene za kosu vuče i ne dozvoljava da istinu kažem do kraja. Ona upravlja nama, kako god mi mislili da smo slobodni.
Crna Ruka se ovde, više od jednog veka, obračunava sa svim onim što je plemenito, revolucionarno i napredno. Ona likvidira, ona mobiliše, ona indoktrinira, ona vlada.
Ovaj komad govori o stradanju revolucionara i kidnapovanju njihove plemenite ideje u najmračnije svrhe Crne Ruke. On je moj obračun sa njima. On je moje učešće u mladobosanskom pokretu pobune protiv gubice koju nam nameću, a koju ni ne znamo da nosimo.On je moje tajno tamburaško društvo i sokolski pokret. On je moj štit od zalutalog trećeg metka koji, nikad ispaljen u Sarajevu, još uvek luta Balkanom vrebajući svoju poslednju žrtvu.
Princip nije ni terorista ni heroj. On je žrtva baš kao i svi mi“.
Dino Mustafić, reditelj predstave ističe: „Istorija i sudbina su neumoljive za Balkance, privezuju nas za grobove i uspomene, stalno nas dovode u nacionalnu nužnost i dužnost da preispitujemo svoje pozicije. Umjetnost ne zanima istorijski fakat, već ljudska sudbina, strahovi i nadanja poput Mladobosanaca koji se nisu mirili sa zatečenim svijetom, željeli su da ga mijenjaju, sanjali su slobodu južnoslovenskih naroda. Kada sam čitao tekst, mogao sam da čujem lupanje srca tih klinaca, jer su imali svoju utopiju i ostali joj vjerni, pravedni u svojoj nakani, ali su nosili sa sobom i dilemu, sigurnost i sumnju, mir i iskušenja, naposljetku, kaznu i grijeh za učinjeno. Ovo nije ni politička, niti istorijska drama, već je angažovana, jer vodi i prema našoj stvarnosti koju prepoznajemo, dok njezin umjetnički jezik postavlja pitanja etičke prirode koja uznemiruju i koja se pamte. A oni koji se pamte nikada nisu usamljeni. Zato će ova drama imati važno mjesto u istoriji južnoslovenske drame. Vjerujem da će ova predstava pokazati koliko je važan odabir i način onoga čega se trebamo i moramo sjećati kako bi osvijetlili i osvjestili našu sadašnjost kroz našu prošlost“.
Režiju potpisuje Dino Mustafić, tekst je napisala Biljana Srbljanović, dramaturzi su Željka Udovičić i Božo Koprivica, kompozitor je Draško Adžić, a scenograf je Dragutin Broz. U predstavi glume Milan Marić, Svetozar Cvetković, Ermin Bravo, Marko Janketić i Amila Terzimehić.
U nedjelju, 06. jula, sa početkom u 22 časa na sceni između crkava biće izvedeno još jedno gostovanje SNP-a iz Novog Sada. U ciklusu predstavljanja, u nedjelju će nastupiti Balet ove pozorišne kuće, izvođenjem koreografije Rosane Hribar i Gregora Lušteka „Šampanjac i jagode“. Kostimograf predstave je Marina Sremac, a igrači su: Bojan radnov. Frosina Dimovska, Milena Krkotić, Sara Tošić, Jelena Alempijević i Dušan Murić.
Kritika je za ovaj komad navela:
„Uzbudljiva, inteligentna i duhovita ali na drugačiji, svoj poseban način, bila je i predstava Jagode i šampanjac koja je premijeru, ali nažalost van konkurencije, imala na 37. Infantu. Dva odlična slovenačka koreografa Rosana Hribar i Gregor Luštek (oni su napravili i odličan izbor muzike) u susretu s baletskim igračima Foruma za novi ples koji radi pod krovom Srpskog narodnog pozorišta, dosljedan, predan i maštovit rad pretvorili su u još jednu izvanrednu predstavu ove plesne formacije.
Koreografski rukopis Luštek/Hribar ima izuzetnu energiju, na momente razarajuću, a opet pozitivnu i optimističnu s dobrom dozom ironičnosti i samoironije ali i pregršt duhovitosti. Njihovi pokreti su prefinjeno poetični, vrlo složeni i komplikovani a opet jasni i precizni, nadasve intrigantni, bez lažnog moralizovanja i bilo kakvog foliranja kakvo prečesto možemo videti na ovdašnjoj savremonoj plesnoj sceni. Koreografski rad tog dvojca, u ovoj predstavi, na ivici je opasnosti i erotike, što gledaoca ostavlja bez daha.
Jagode i šampanjac su priča o životu na prodaji, tačnije rasprodaji, o tome kako se sve da bagatelisati, priča je o tiraniji kapitala i poželjnosti koja je najizuzetnija roba današnje globalne histerije“.
Rosana Hribar i Gregor Luštek su inače istaknuti predstavnici generacije igrača koji su rođeni početkom sedamdesetih godina, značajni su članovi slovenačke plesne scene i saradnici ključnih autora savremene plesne umjetnosti.
Rosana i Gregor su svjež i dinamičan koreografski tandem, članovi Ljubljanskog plesnog teatra (PTL). Zajedno stvaraju i igraju dugi niz godina, i za svoj koreografski rad dobili su više međunarodnih priznanja.
