Poslovi su im vjerovatno donosili obilne plodove jer se zna da su Zanovići bili od davnina ugledni ljudi, imućni i na glasu. Tako i stara narodna paštrovska pjesma govori: ,"polje polja mora Zanovića,drugo polja sviju Paštrovića."
Antun Zenović oženio je Franjicu, rođenu Marković. U Veneciji im se rodila kćerka Marija Jelisaveta 1753. godine a 1758. i Terezija Giustiniana, a 1761. i sin Miroslav. Stariji sinovi Marko, Primislav, Stjepan i Hanibal rođeni su u Budvi u periodu između 1745 i 1751. godine.
Porodica Antuna Zanovića boravila je duži niz godina u Veneciji. Njegova su djeca tamo pohađala škole. Antun je tada bio vlasnk jedne mletačke kafane u kojoj su se igrale razne kockarske igre.
Godine 1766. Antun je naglo i prisilno morao napustiti Veneciju,na temelju presude mletačkih državnih inkvizitora ovog sadržaja:
‚‚Antun Zanović,dobro poznat pod nadimkom Budvanin, koji je već prije ali zbog drugog uzroka odgovarao sudu, živio je uvijek, a živi još i danas od igranja ističući se množinom igračkih banaka, naročito igre ,,Faraone" koje su se u skoro vodile u lokalu ,,Ridotto" za njegov račun uz opšte negodovanje a osobito, pošto su bile zabranjene igre, zločinačkim nastojanjem koristiti se igrom na tuđu štetu. Sasvim mu je sličan i sa njim je u društvu Ilija Davidović, prozvan Budvanin, jer obojica priznaju Budvu svojom otadžbinom, pa se i on ističe iz tih razloga. Stoga je sud odredio sve potrebno da se odstrane osobe opasne i zbog svoje stalne dobre sreće i zbog neprestanih zasjeda,kojima zavode i love koga god mogu,izigravajući na jasan i nepodnošljiv način najstrože pa i skorašnje zakone. Stoga se Preuzvišena gospoda po svojemu galsniku dostavila obojici Budvana zapovijed da se pod prijetnjom smrtne kazne za osam dana vrate u svoju otadžbinu Budvu i da do druge naredbe ne stupe više nogom ni u Veneciju ni u ma koje drugo mjesto naše države na kopnu,a za obavijest nasljednika i za nepromjenjivo izvršenje bilježi se da su ta dvojica prognani iz ovog glavnog grada za 15 neprekinutih godina."
Sve to ima veze sa stanjem u Veneciji tog vremena. Silna i ponosita,nekada kraljica mora,bila je na izdisaju. Uporedo sa političkim propadanjem išlo je i moralno propadanje. Živjelo se od stare slave. Međutim iza tog lažnog sjaja i raskoši,krila se najodvratnija korupcija. Prostitucija je zahvatila sve slojeve,gjde je na javnim trgovima nuđena ljubav bogatim strancima. Stranci su dolazili radi zabave. Strast prema kockanju i kartanju razmahala se do najviše mjere. Raskalašan, bučan i nelegalan život razvijao se u igračnici ,,Ridotto" i u mnogo drugih tajnih mijesta.
Imajući takvo stanje Venecije na umu, vidimo da se ni Antun Zanović nije mogao oteti uticaju okoline. Međutim,on se silom neprijatnih prilika vratio za Budvu. Stičući veliki imetak,uspjelo mu je da dođe i do većeg ugleda,a sinovi su ostali da se školuju u Veneciji.
Dana 13. decembra 1801 godineu svojoj kući u Budvi, u osamdesetoj godini života umire Antun conte Zanović, cesarsko-kraljevski predsjednik opštine budvanske. Sjutradan,oko podne,uz zvonjavu po crkvama oba zakona u Budvi i po svim okolnim opštinama u dalekom okrugu od morske obale do crnogorskih planina, položiše njegovo tijelo u porodičnu grobnicu u budvanskoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja.
Antunova sestra ,plemenita gospođa Katarina Colla Bellafusa,organizovala je poslednji ispraćaj svom bratu,kojem je prisustvovalo dosta ljudi. U sredini crno zavijene crkve,dizala se uz odar visoka piramida na kojoj je bio porodični plemićki grb Zanovića. Ispod ovoga sijao je natpis:
-Ko bijedno živi,bijedno i umire!
Tvoj je život bio uzvišen, uzvišena i smrt.
Poštenjem,umom duhom i učenošću
prebogato obdaren!
Položen si u grob sa suzama i žalošću sviju!
U nepreglednoj povorci iza članova porodice,našlo se sveštenstvo i jedne i druge vjere. Uz predstavnike gradskih i državnih oblasti budvanskih i opštinskih poglavara Paštrovića, učestvovaala je sva Budva. Četiri plemića paštrovska nosila su lijes a četiri plemića budvanska držali su krajeve crnog plašta. Kanonik Don Antun Pavao Lazzari služio je svečane zadušnice i izrekao dirljivo posmrtno slovo u časti slavu pokojnika.
izvor: knjiga "Antun Conte Zanović i njegovi sinovi" Mirka Breyera
