Prof. dr Siniša Jelušić je istakao da samu dimenziju tzv. metafizičkog pjesništva Lakušićevog kritika nije dovoljno zapažala do sada : “ pjesništvo koje nadilazi tu fizičku, neposrednu, čulnost i ulazi potpuno u prostor metafizike i u tom smislu je Lakušić u velikoj mjeri nastavljač pjesnika za koga je nesumnjivo vezan; to je jedna paralela tematska koja je veoma bitna, to je Njegoš. Čitav jedan ciklus je posvećen vrlo zanimljivim transkripcijama, varijacijama na Njegoševu temu i to se vidi. Njegoš je taj izvorni podsticaj u velikoj mjeri i upravo ta metafizička dimenzija.”
Ističući da u gostima imamo jednog od najuglednijih pjesnika regiona - Iliju Lakušića, profesor Jelušić je podsjetio da je godine 2013. bio održan jedan nemali naučni skup koji je bio posvećen Lakušićevom stvaralaštvu sa koga je objavljen zbornik sa petnaestak kritičkih radova o njegovom stvaralaštvu.
Izdvaja se nekoliko problema vezanih za pjesništvo Ilije Lakušića: problem riječi pjesme, papir kao materijal na kojem riječ nastaje, u tome naravno i problem pjesničkog stvaranja, zatim te različite sintagmatske konstrukcije koje veoma često upućuju na ironiju, autoirnoniju i jedan suptilan smisao za humor. Sami naslovi Lakušićevih djela takođe imaju posebna značenja, a u sklopovima njegovih stihova čest je i paradoks.
Vrlo specifična za Lakušićevo stvaralaštvo je i humorna dimenzija, smatra prof. Jelušić koja se prepliće, presijeca: ironija, autoironija i humor. Takođe, ima i izvjestan broj politički-angažovanih pjesama koje se žanrovski prepliću. Nadalje profesor Siniša Jelušić ističe da je Lakušićev stih najčešće slobodan, koji je težak i ozbiljan, ali ima i klasičnih oblika rimovanog stiha koji imaju svoju muzikalnost i tu dimenziju je pjesnik vrlo razvio. “Njegov tvorački princip je usmjeren na riječ, pjesmu, slovo; a javlja se i logos u smislu slova koje ima već jedno drugo značenje koje mu daju Grci, Platon i kasnija hrišćanska teologija”. Njegovi naslovi su vrlo zanimljivi obrati u strukturi same riječi, kao npr. u zbirci “Papirova pobjeda” koja upućuje na to da kakva god da je pjesnička pobjeda ona nas na neki način odvodi u Pirovu pobjedu, neku vrstu pobjede koja je poraz – analizira nadalje prof. Jelušić. Briga o naslovu je za Lakušića veoma važna, a u slučaju zbirke Od Parnasa do Pigala, “dakle Parnas- velika inspiracija muza ona nam ukazuje na ono što je najviše, što je na neki način poetski transendentno, odakle nam dolazi ta božanska inspiracija koja je u različitim varijantama kod Lakušića vrlo važna; a onda nam dolazi Pigal, poznati dio Pariza u kome se zbivaju stvari koje nisu uvijek pristojne; tamo su kurtizane…” Kada je riječ o inspiraciji, Lakušićeve pjesme imaju i jednu erotsku dimenziju, ali ni princip montaže u strukturiranju stihova Lakušiću nije stran. Po ocjeni profesora Jelušića postoji jedan važan stav Lakušićev karakterisičan za njegov pogled na pjesnički svijet, a to je “neka svijet ide svojim tokom, ja i dalje vjerujem u pjesmu” što podrazumijeva egzistencijalno značenje koje ima poezija. Lakušić se u poeziji pokazuje i kao izvrstan mislilac – zaključuje Jelušić.
Prof.dr Dragan Koprivica je između ostalog istakao da pravi pjesnik mora i treba da bude probuđeni dio naroda: “podsjetiću vas na jednu pjesmu velikog ruskog pjesnka Nekrasova pod nazivom “Pjesnik i građanin” kojom poručuje pjesniku, jer je i tada i danas važilo da postoje tzv. vunena vremena : “pjesniče, ti pjesnik možeš da budeš, ali građanin moraš da budeš”; dakle moraš da reaguješ na izazove vremena da se ne zatvoriš u kulu od slonove kosti, parafraziram, i da pišeš o mjesečini, potočićima, suzama, ljubavnim uzdisajima u trenutku kada treba progovoriti glasom naroda, biti taj probuđeni dio naroda…” On je dalje istakao da danas u Crnoj Gori imamo mnogo lažnih pisaca, ali srećom imamo i onih “koji se ne šćahu u lance vezati” i pišu pošteno i briljantno kao što to radi Ilija Lakušić.
“Taj dijapazon od Parnasa do Pigala, od velikih i prečistih muza koje personifikuju umjetnosti, do Pigala gdje trijumfuju kraljice noći, gdje postoji pločnik i bordeli, siguran sam između ostalog da je pisac htio da ukaže na današnju svakodnevicu koja ide od tog sjaja ljudskosti i sjaja umjetnosti do sjaja i bijede kurtizana u kulturi kojih imamo i danas jer su takve ličnosti nesalomive…” Profesor Koprivica ističe da je bio u žiriju za Trinaestojulsku nagradu kad ju je dobio Ilija Lakušić i bio srećan što je mogao dati svoj glas za njega, te da Lakušićevu poeziju i danas čita kao ljubitelj poezije i nadahnjuje se njegovm knjigama. Kod Ilije Lakušića je, smatra Koprivica, prisutno pitanje “kuda dalje”: “ on to u književnosti rješava tragajući za novim neispitanim prostorima kada nešto što nije za očekivanje može da postane literarna građa, pa to mogu da postanu i same riječi i same rečenice… Tragajući za novim literarnim prostorima, Ilija Lakušić nas približava onom tako divnom, svijetu zaumnog, ivici realnog i irealnog, i omogućava nam umjetnički ugođaj, bez kojeg nema ni poezije ni umjetnosti.”
Profesor Dragan Koprivica je istakao značaj Ilije Lakušića kao velikog aforističara, strana njegove stvaralačke ličnosti koja se pomalo potiskuje, a zahvaljujući aforizmima u njegovoj poeziji se osjeća ta jezgrovitost i kada bismo njegovim pjesmama oduzeli stilske figure, vrlo često bi ostali briljantni aforizmi koje je on u stvari zaodjenuo u pjesničko ruho i transformisao te mudre sentence u poetsko štivo - zaključio je Koprivica.
Autor Ilija Lakušić je zahvalio Narodnoj biblioteci Budve na mogućnosti da u instituciji kulture nakon gotovo 20 godina održi poetsko veče.
