Oko se prilično brzo navikne na neku promjenu u okolini. Na početku, ta novina, lijepa ili ružna, privlači pažnju, bilo da joj se divimo ili da nam smeta. A onda, receptori se postepeno zasite, novi objekat postaje sastavni dio cjelokupne slike na koju se privikavamo. Ovo važi za promjene u neposrednom okruženju, kakav je naš unutrašnji stambeni prostor, kao i širi ambijent grada i krajolika. Promjena u prostoru oslikava se i u našem unutrašnjem svijetu. Analizom toga na šta smo se navikli i što uzimamo zdravo za gotovo otvaraju se iznenađujuća pitanja, kao neki jamais vu, psihički fenomen “nikad viđeno”, kada u susretu sa nekim objektom koji svakodnevno gledamo doživimo iznenađenje kao da smo ga ugledali prvi put.

Povod i inspiracija za ovaj tekst o bliskom “nikad viđenom” je zanimljiv razgovor koji se odigrao na palubi jedrilice koja se usidrila nedavno u uvali naspram Svetog Stefana. Naime, grupa austrijskih nautičara  plovila je od Krfa do Trsta. Kako su doplovili u večernjim satima, večerali su i uživali u svjetlima i obrisima noćnog grada ostrva i zaspali zadivljeni prizorom. Međutim, ujutru je uslijedio šok.

Otplivavši prema plaži jedan od članova posade ugledao je novoizgrađeni dio Svetog Stefana koji je do tada od njihovog pogleda zaklanjala stijena. I ostali putnici su pri jutarnjem kupanju učinili isto, te se na palubi povela zanimljiva diskusija. Ono što je dalo posebnu vrijednost tom razgovoru je činjenica da su posadu činili i jedan psihoanalitičar, arhitekta i filozof, te se povela rasprava  na temu odnosa estetike, duše i arhitekture. A sve podstaknuto estetskim sukobom starog i novog Svetog Stefana kako su ga oni podijelili.

Filozof

 - Predhodno sam sa palube na prvom suncu uživao posmatrajući sklad grada i razmišljao o jednostavnoj ljepoti malih kamenih kuća i kompoziciji po kojoj su razbacane po kamenom ostrvu. Crvenkasti kamen od koga su sagrađene, vjerovatno je iz tog kraja i što se vidi kroz kontinuitet palete kolorita između pijeska, stijena i zidova. U tom raspoloženju sam nepripremljen otplivao iza hridi iza koje se ukazao novi dio - bio je to estetski šok, zabljesnulo me bjelilo fasada, prozora, betona koje nije prošarano mediteranskim zelenilom. Brzo sam se vratio u dio mora koji je stijena zaklanjala od pogleda na novo. Razmišljam kako se lice posmatrača tog prizora na tren pretvara u nekakvu Janusovu glavu, strana lica okrenuta starom dijelu, smirena i lijepa, druga okrenuta novom dijelu se razvukla u neki grč.

Na pamet mi je pao fenomen ogledanja. Kako je novi dio nastajao ogledajući se u ljepoti starog  Sv. Stefana, kao da je ogledalo izobličavalo lice graditelja, investitora, arhitekata pa umjesto da su vidjeli stari grad, zapravo su se ogledali u njemu vidjevši samo sebe i po tom obličju gradili. Kao Narcis koji ogledavši se u vodi, zadivljen svojim likom, a ne vidjevši vodu, dno ili ribu nije vidio stvarnost, izgladnio se i izobličio, a od ljepote u kojoj se prvobitno ogledao nije ostalo ništa, fizička ljepota se istopila, a ostalo je ono unutrašnje, ružno, što je skrivala. Kao da se ovdje desio neki estetsko-urbanistički Narcis. Platon je ogledalo koristio kao negativan pojam pukog kopiranja prirode, samo ideja može biti lijepa a stvar ne, a lažnog umjetnika je nazivao ogledalo- stvaraocem.   Leonardo je često koristio ogledalo kao metaforu kretivnog čina kao na primjer da slikarev duh mora biti kao ogledalo koje stalno prima boju predmeta ili da umjetnik mora imati duh jasan kao površina ogledala..

Umberto Eko je izvukao ljepotu iz isključive ingerencije umjetnika i dao pravo seljaku, zidaru i zanatliji  na svoju estetiku. Ovo bi mogao poslužiti kao primjer za ilustraciju Ekovog susreta Istorije lijepote i Istorije ružnoće.

Psihoanalitičar

-  Hm, zanimljivo, to što govoriš, mene asocira na “stadijum ogledala” koji je formulisao Jacques Lacan koji predstavlja fazu u razvoju djeteta između šest i osamnaest mjeseci. Dijete još nema razvijenu sposobnost motorne kordinacije, a tek susret sa svojim likom u ogledalu mu omogućuje da svoje tijelo doživi kao cjelinu, tu su počeci razvoja ličnosti. Decenijama kasnije su neuronaučnici, zaboravivši Lacana, opisali ogledalne neurone - mirror neurons kao potencijalno odgovorne za funkcije imitiranja i empatije. Stvar je dakako mnogo kompleksnija, ali empatija-razumijevanje i emotivno uživljavanje u stanje drugoga imaju i estetsku komponentu. Ako estetika potiče od grčkog aestesis što označava senzaciju, čulno opažanje prostora, graditelj se uživljava u cjelovitost ambijenta, mora imati neku vrstu empatije za prostor. Značenje estetskog  je šire od odnosa prema neživoj materiji, tiče se odnosa sa prema životu, svijetu i ljudima. Razvoj kapaciteta da se doživi lijepo kod čovjeka je složen proces, samo djelimično rasvijetljen. Dijete se prvo ogleda u licu majke koja prepoznaje njegove potrebe.  

Prepoznavanje tih potreba daje djetetu osjećaj da je živo što se vraća i kao odraz majčinog lica u kome se dijete ogleda. Estetsko iskustvo je prisutno od rođenja, ono je preduslov a i rezultat psihičkog rasta. Odnos prema okolini, kao nastavak najranijih iskustava se usložnjava, socijalizuje i ucrtava u unutrašnji psihološki prostor i onda dok još nije razvijena sposobnost svijesnog pamćenja. Sastavni dio odnosa duše i okoline su i estetski doživljaji koji se sažimaju u estetski identitet koji se formira i ogleda sa okolinom koja je determinisana licem grada. Ovdje kao da se odigrao neki traumatičan diskontinuitet u identitetu mjesta.

Arhitekta

- Čini mi se da je Hartman pisao da se u prizoru jednog arhitektonskog djela izražava nešto više od prostorno materijalne forme što se naročito vidi na arhitektonskim djelima starijeg vremena, sa kojima je dat čitav jedan prošli svijet. Arhitektura, ukoliko je estetski upravljena, služi vanestetičkoj upotrebnoj svrsi svakodnevnog življenja unutar koje se odvija intimna povijest čitavih generacija porodica, a povrh svega zbog svoje trajnosti ima nešto od spomeničkog. Prosječan čovjek je jako kratko izložen estetici nekog umjetničkog djela, a gotovo neprestano estetici prostora i građevina koje ga ispunjavaju.

Sve umjetnosti počivaju na pravu izbora na osnovu ličnog ukusa, niko ne može biti prinuđen na slušanje, gledanje ili čitanje djela koje mu se ne sviđa, jedino arhitektura kao javna forma umjetnosti ima karakter prinude na gledaoca koji može time postati kažnjenik ili biti  blagosloven užitkom gledanja sklada. Kuća je neka vrsta odjeće iza koje se krije intima porodičnog života, pomiruje individualnost i posebnost sa kolektivnom pripadnošću. Ovdje je to tako divno urađeno, kako li su ti ljudi mnogo prije detaljnih urbanističkih planova bili estetski usklađeni, među sobom, sa prirodom i materijalima koji su im bili na raspologanju.

Oživjela pustoš

Rekoh da me poređenje odjeće i kuće podsjeća na isječak iz novinskog putopisa Živka Milićevića iz lista Politika od 1932. godine na koji me je uputio prijatelj, graditelj iz nedalekog Pržna, jedno od poslijednjih svjedočanstava o životu na tada već oronulom i opustjelom ostrvu.

“Život se odavde povukao i kao da se sve više povlači. Pustoš je oživela... To nas je ona dočekala pri ulazu na gradskoj kapiji, to je bila njena slika - onaj starac koji se sunčao pod visokim gradskim platnom i čije nas prazne oči posmatrale zagonetkom jednog isčezlog sveta. Kad nam je  - sa osmehom koji je, u svojoj nestvarnoj blagosti imao nešto jezivog - tiho glasom čudnim i dalekim rekao da ne prima milostinju, mi smo, posramljeni, razumeli da ima ponosa i lepote i u smrti, i da slučajni prolaznik, čak i kada je kratkovido dobronameran, nema pravo da ih obezvređuje.” 

Odjeća starca i kuće su bile su siromašne, ali bremenite etikom nepristajanja i nepotkupljivosti, ta etika je u isto vrijeme imala svoju estetiku koja je ugrađena u narodno graditeljstvo koja je transgeneracijski prenošena.  Etika se ogledala i u estetici novog Svetog Stefana - prošavši put od nastanka iz nužde u oskudnim uslovima, preko amblema turističke razglednice koja sada skriva svoje drugo lice u kom se ogleda. To drugo lice nastalo iz potrebe za ogledanjem u lijepom koje nije uspjelo. Nije tu riječ samo o Sv. Stefanu samom, već o “estetsko-etičkoj paradigmi” koja je metastazirala.

Ovi nepristrasni posmatrači daleko od uključenosti u lokalne prilike pokrenuli su razmišljanja o nečemu na šta se posmatrač navikne u samodobrani i samozaboravu. Pravi turista je neka vrsta putopisca koji ima otvorena čula za svježe utiske. Nastavljali su plovidbu, odvratio sam ih od namjere da posjete Budvu zbog nesnosne gužve koja je vladala tih dana i uputio ka Boki Kotorskoj. Pitao sam ih šta bi tek rekli kada bi vidjeli „ogledanje” solitera u budvanskom Starom Gradu i  još da mi je žao što neće prisustvovati “pobuni barki” u gradskoj luci, rijetkom primjeru građanske solidarnosti. Rekoše, šteta što nije bilo takvih primjera otpora kada su se ti soliteri približavali starom urbanom jezgru; zanimalo ih je i kakva je lokalna etika protesta u odbrani estetskog? Još smo samo jedni drugima poželjeli mirno more…

 Srđa Zlopaša (tekst preuzet uz dozvolu autora)