Dobrodošlicu na književni program svim prisutnima poželjela je Svetlana Ivanović, urednica festivalskog programa koja ja kazala da je programska koncepcija ovogodišnjeg književnog programa vođena, prije svega, poštovanjem estetskih kriterijuma tj. činjenice da kada govorimo o književnosti, govorimo o jezičkom umjetničkom djelu. A potom i o mogućnostima svakog uspjelog književnog djela da odjekuje značenjima kojima pokušava da osmisli izazove egzistencije i da odgovore na tajne svih vremena, dodala je Ivanović.

Moderator večeri Nebojša Grujičić je, nakon uvodnog izlaganja tokom kog je prisutne upoznao sa Matićevom biografijom, kazao da se Matićev rad može sažeti u naslov njegove zbirke eseja “Tajne veze”.

“U ovoj našoj kulturi južnoslovenskih naroda postojala su dva prethodnika Đorđa Matića u njegovoj opsesivnoj potrazi za tajnim vezama, a to su Tin Ujević i Miloš Crnjanski. Ne znajući jedan za drugog o sebi su saopštili jednu istu rečenicu “Ja sam tražilac veza”. Đorđe Matić traži veze između južnoslovenskih kultura i takozvanog velikog svijeta, istočnog i zapadnog i traži veze između prošlosti i sadašnjosti u kojima se ukazuju konture bolje budućnosti koja je iza nas. Posljednja knjiga koju je Đorđe objavio je roman, ovo je prvi put da se oprobava u romanesknoj formi, do sada je bio pjesnik i esejista, ali sve ono što radi i što je njegov osjećaj svijeta, njegova potraga za tajnim vezama između ljudi, kultura i vremena, nalazi se u ovoj knjizi”, kazao je Grujičić i dodao da je riječ o, uslovno rečeno, autobiografskom romanu.

“Većina onih koji čine kanon južnoslovenskih kultura su patili od iste bolesti, a to je osjećaj bezdomnosti i čežnja za domovinom koja stalno bježi i nestaje. Ovaj roman je pun referenci, njegove inttimne i naše zajedničke kulture. Kada bi se pravio indeks imena na koja se u ovom romanu asocira ili koje pominje, to bi sigurno uzelo do trideset strana. To su šifrovana imena jer se obraća ljudima koji dijelu kulturu kojoj on pripada. Kada kaže “Apatrid” mi znamo da je riječ o Danilu Kišu, kada kaže “Stari” mi znamo da je riječ o Miroslavu Krleži, kada pominje jednog izgubljenog zagrebačkog glumca Džoa koji glumi u nekoj seriji za mlade, mi koji dijelimo kulturu o kojoj svjedoči Đorđe Matić, znamo da je riječ o “Smogovcima”. Unutra su i Dis, Lenard Koen, Bulat Okudžava, Čet Bejker i oni koji su čitali Matićeva prethodna djela znaju da je njegov intimni univerzum sačinjen od junaka popularne i visoke kulture u kojima on na čudesan način pronalazi i otkriva tajne veze. I roman se zove po stihu iz jedne Brodskove pjesme, a on je, takođe, jedno od bezdomnih raseljenih lica. On je jedan od ključnih pjesnika koji je taj osjećaj bezdomnosti propuštao, artikulisao i branio u svojim stihovima upoređujući Nevu i Hadson, Sibir i Njujork, Veneciju i Sankt Peterburg”.

Matić: U Crnoj Gori imam osjećaj dolaska kući

Crna Gora je jedna od važnih tačaka unutar Matićevog opusa iako je tek nedavno prvi put posjetio Crnu Goru, a gostovanje na Trgu pjesnika je njegov prvi susret s Budvom. Matić je kazao da je veoma srećan što je tu.

“Obično kada čovjek negdje napokon dođe, uvijek postoji ono nužno razočaranje. Crna Gore je više od onoga što sam očekivao, vi imate tu milion problema kao što ih svi imamo, ali to je u mnogim momentima bilo čarobno. Našao sam stvari za koje nisam očekivao da ću ih naći, a one što sam očekivao sam našao sa bonusima. Tek kada se vratim kući sabraću utiske i vjerovatno ću nešto o tome i napisati. Površne stvari ja ne vidim, samo one dubinske i one su sjajne. Crna Gora je do mene prvenstveno došla putem literature i to preko jednog jedinog imena, a to je Njegoš. Njega sam otkrio u ozbiljnim godinama u egzilu. Čitajući ga, taj osjećaj bezdomnosti nigdje nisam našao tako fiksiranog kao kod Njegoša i to u tragičnom i tragikomičnom elementu. Nema odlomka iz literature koji sam toliko puta pročitao kao što sam čitao “Vojvoda Draško u Mlecima”: Kad god bi mi bilo teško u Holandiji čitao bih “Gorski vijenac” sebi naglas. Čitao sam i druge poput Stefana Mitrova Ljubiše, ali Njegoš mi je uvijek ostajao u glavi”, kazao je Matić i otkrio da vuče korijene iz Crne Gore po očevoj strani.

“Svi smo mi pomalo iz Crne Gore. Kad sam prvi put došao u Crnu Goru, u Podgoricu, zaista sam se osjetio kao kod kuće. Nikada ja nisam imao taj osjećaj na ovom prostoru, a tada sam imao sam osjećaj dolaska kući.”

Najljepša poezija je kada pjesnik malo laže

Odnos između takozvane visoke i niske kulture je nešto što se provlači kroz mnoga Matićeva djela, a najsuptilnije je govorio o narodnoj muzici. Matić je objasnio da je u egzilu uspio izvršiti jednu vrstu kulturne revalorizacije unutar samog sebe u smislu vrednovanja takozvane niske kulture

“Ja sam tražio neku vrstu dalekog bisera u toj školjci koja izgleda ružno spolja, ali kada se otvori valjda u njoj ima neke vrste autentičnosti i poezije. Najčešće sam je nalazio, ako ne teksutalno onda svakako muzički. Ako ne u čistoj muzici, onda aranžmanski. Cune Gojković mi je bio zanimljiv, kod njega sam otkrio rafinisanost vokala, ali on nije toliki kič pa stoga nije ni dobar primjer. Lepa Lukić, ta vrsta šumadijske dvojke bez ikakvog pretjerivanja i tonalitetom koji je skoro govorni, gdje nema raspjevavanja i istočnjačkog uticaja. U pjesmi “Od izvora dva putića”, koju je napisao Petar Tanasijević, postoji psihoseksualni problem prihvatanja snaje od strane majke, jedne zamišljene situacije koja se sigurno nije dogodila. To je najljepša poezija, kada pjesnik malo laže. Kad kaže onako kako bi htio da bude, a ne kako je u stvarnosti.”

Pričajući o muzici, Grujičić i Matić su se osvrnuli i na džez, a u kontekstu tajnih veza i svega o čemu se prethodno govorilo, Matić je istakao da je Životna tragedija veza koju je Matić pronašao između Četa Bejkera i Tome Zdravkovića.

“U njihovim biografijama ima istih onih aristotelovskih koraka ka tragediji. Suvišni ponos, gordost koja je smrtni grijeh u hrišćanstvu, pogrešni koraci koje junak pravi. Danas nema takvih ličnosti jer je za tragediju potreban junak ili čak antijunak. To su posljednje tragične ličnosti u tom smislu. Važno je oslobađanje od svake vrste romantizacije tih tragičnih propalih života. Ja prezirem kada sa sigurne malograđanske daljine to posmatramo. Naravno, obje te tragične ličnosti su, svaka na svoj način, ostavile vlastiti zvuk, jedan rukopis koji je samo njihov i ničiji drugi. Da su samo tragične ličnosti to ne bi bilo dovoljno, iza njih je ostao nevjerovatan rukopis spojen iz najčudnijih stvari”, kazao je Matić.

Matić je na kraju večeri pročitao odlomak iz romana