“Ja sam sušta suprotnost nekom piscu nomadu, ja ću se roditi, živjeti i umrijeti u jednom mjestu, a to je Split. U periodu od preko dvije decenije sam objavljivao tekstove u novinama koji su se esejistički bavili prostorom u kom živim, Dalmacijom. To su mogli biti tekstovi o turizmu, nekim interesantnim poglavljima dalmatinske istorije, socio-kulturnim fenomenima i slično. Ti tekstovi su pisani za novine, pola ih je objavljeno u Jutarnjem listu, neki su pisani za druge edicije. U jednom trenutku je jedan poznati hrvatski lingvista kazao da bih mogao od tih tekstova napraviti knjigu. Mene je uvijek strah od tih novinarskih knjiga jer mi djeluju kao muzej taštine, koga je to zanimalo taj je i pročitao to u novinama. Na kraju sam pristao, ali sam ga dopunio tekstovima koji su ciljano napisani za knjigu. Ja sam inače čist pisac fikcije, a ovdje sam ušao sa nekim polubiografskim pričama. Kad je to bilo spremno, ja sam uzeo tekstove i dopisao sve što se u međuvremenu dogodilo. Rezultat je “Knjiga o jugu” koja je postala hit u Hrvatskoj, ona je prodavanija od većine mojih romana”, objasnio je Pavičić.

Vujičić je konstatovao da peripetija i zaplet u Pavičićevim djelima nastupaju uz jugo, dok rasplet nastupa sa burom, a Pavičić je objasnio da je to zato što su svi Dalmatinci meteoropate te da u knjizi postoji cijeli esej o buri.

“Dinamika vjetrova mi utiče na život i elan, a bura mi je jako draga, ta priča o vezi vjetra i kulture mi je interesantna. Mislim da Petar Zoranić ima prvi opis bure u hrvatskoj književnosti, on je to započeo. Jako je zanimljivo kako vjetar utiče na antropologiju, na jela, kolače koji se moraju sušiti na buri. Meni je taj tekst o buri onaj koji na prvi pogled nije sociopolitički, ali zapravo veoma jeste”, kazao je Pavičić.

Ono što Pavičića zanima u “Knjizi o jugu” jeste Mediteran i različiti vremenski periodi kroz koje je istočni Jadran prolazio, s posebnim osvrtom na konjukture i propasti.

“Nakon svih ciklusa sada kreće novi ciklus sa turizmom koji se ponovo pretvori u monokulturu jednako ovdje u Budvi kao i u Splitu. I ponovo se podrazumijeva da će to biti vječno, a niko ne razmišlja da se može ponovo dogoditi isti ciklus u kom sve propadne. Mislim da će se to dogoditi zbog neke eksterne stvari na koju mi nemamo nikakvog uticaja kao što je globalno zagrijavanje. Ja ljudima u Hrvatskoj neprestano govorim, tvrdim da za 25 godina mediteranski plažni turizam neće postojati. Uvijek će biti nekog turizma, biće ljudi koji bi htjeli da vide Dubrovnik, Kotor, Split, ali ono što je u dobroj mjeri bio identitet istočnog Jadrana, a to je plažni turizam, duboko sam uvjeren da to vrlo brzo neće postojati. Ljudi uopšte ne razmišljaju da se to može dogoditi, kao što svojevremeno nisu razmišljali da industrija može da propadne.”

Na pitanje kako turizam mijenja identitet grada, Pavičić je rekao da u boljim slučajevima turizam navodi grad da simulira sam sebe.

“Domoroci počinju da glume sami sebe. Znate za onu izjavu “napravićemo Dubrovnik još ljepšim i starijim?”. Meni se čini da nas turizam navodi da napravimo sopstvene prostore tako da budu još ljepši i stariji, da simuliramo vlastitu kulturu. Očigledan primjer je kada neka klapa dođe da pjeva na nekom trgu i to izgleda kao da je spontano, a sve je organizovala Turistička organizacija grada. Postoji taj element performativnog glumljenja sebe samog ili kakav bi trebalo da budeš”.

Iako živi u Splitu, Pavičić je kazao da ima osjećaj da živi u tri različita grada.

“Split u kom sam ja odrastao je sjeverna Engleska, industrijski grad, cementare, gradilišta, nebo je uvijek bilo sivo. More je bilo prljavo dok je sada kristalno čisto. S druge strane Split je tada bio bogat. Onda su došle devedesete za koje je je moj prijatelj govorio da je Split u to vrijeme bio južni Bronks južne Hrvatske. To je bilo doba kriminala, nacionalizma, nasilja, heroina. Zatim postaje turistička destinacija, Ibica za hipstere i studente Filozofskog fakulteta. Ta nova generacija je u Split došla jer nije bio turistifikovan, nije bio Budva, Dubrovnik i Rovinj pa im se čini da je malo autentičniji. Oni su ušli u Split i za 10 godina ga, naravno, potpuno promijeneli identitetski i urbanistički. Život je postao šoping centar i to je treći Split u kom sam živio. Vi ta tri Splita ne biste prepoznali, jedino je centar grada fizički isti, ali je suština različita”, kazao je.

Na kraju večeri, publika je bila u prilici da razgovara sa gostom Trga pjesnika. Inspirisan jednim Pavičićevim tekstom o hotelu koji je projektovao Branko Bon, arhitekta Slobodan Bobo Mitrović ga je upitao da li je znao da je Bon projektovao Sveti Stefan koji je nekada bio staro etničko selo, a koje je zatim prekrojeno i adaptirano u grad hotel uz napomenu da ga je gradilo 400 političkih i ratnih zarobljenika u periodu od 1952. do 1955. godine. Kako je Mitrović pojasnio, ta činjenica je zanimljiva iz razloga što je Bon bio omiljeni arhitekta Josipa Broza Tita.

Pavičić je kazao da je zanimljiv taj istorijski apsurd iz razloga što je Bon i sam bio zarobljenik u Jasenovcu.

“On je Hrvat s Krka, ali je kao antifašista bio u Jasenovcu. Paradoksalna je ta činjenica da su neka njegova zdanja gradili drugi zarobljenici. Sa tom informacijom ulazimo na teritoriju nekog romana koji ja neću napisati jer to nije vrsta knjiga koje pišem, ali bi sigurno bilo vrlo zanimljivo napisati taj roman”.