Profesor Lompar istakao je da Šćepanović kao pisac i umjetnička pojava predstavlja reprezentativnu figuru druge polovine 20. vijeka u srpskoj književnosti. Sam Šćepanović, kako je Lompar ukazao, mogao bi se posmatrati u tri različita registra: kao ličnost, kao pisac i kao figura kulturnog života.

„Te tri dimenzije se prepliću u njegovoj pojavi, ali na neki način pokazuju fenomene koji idu izvan ili iznad same književne umjetnosti, da bi onda nehotično otkrili njene granice - kako u onome što je čini važnom za čovjekovo duhovno iskustvo, tako i onome gdje njena moć realno prestaje i na neki način postaje zanemarljiva. Sam Šćepanović kao pisac je bio određen svojom biografijom. On je Podgoričanin koji je iz učiteljske familije, došao je u veliki grad, prvo u Novi Sad, onda u Beograd, vođen jednim impulsom koji je pripadao njegovom vremenu. Naime, poslije Drugog svjetskog rata došlo je do izrazitog kretanja ljudi iz manjih ka većim mjestima, do izrazite potrebe za obrazovanjem. Uostalom, sam poredak je insistirao na tome. I Šćepanović je ušao u generaciju srpskih pisaca koja je bila veoma značajna i uticajna u periodu između sedamdesetih pa negdje do kraja prošlog vijeka“, naveo je Lompar.

Branimir Šćepanović objavljivao je i stvarao u periodu od 1961. godine do sredine osamdesetih, a smatra se relevantnim autorom generacije čiji su protagonisti bili Danilo Kiš, Borislav Pekić, Mirko Kovač, Bora Ćosić... Šćepanović je, kako profesor ocjenjuje, bio specifičan po tome što njegova ličnost nije imala izrazitni eruditni karakter.

„Recimo, Pekić je bio pisac autodidakt, on nije završio fakultet. I kao što se to dešava kod takvih pisaca, čiji je reprezentativni obrazac Tomas Man koji je takođe bio autodidakt, a kod nas u tadašnjim jugoslovenskim okvirima Krleža, tu postoji jedna strašno velika potreba za nagomilavanjem različitog intelektualnog sadržaja – od filozofskog do psihološkog i od istorijskog do političkog. Drukčija vrsta eruditnosti je kod Danila Kiša koji je prvi diplomirani student svjetske književnosti i koji je, na neki način, imao jednu vrstu intelektualnog lirizma karakterističnog za dimenziju koja je bila više vezana za tradicije svjetske književnosti sa, opet, vidljivim uticajima značajnih pisaca. Mirko Kovač je u svojim djelima imao sijenku Miodraga Bulatovića, izvjesnu dijaboličku strukturu pripovjedanja, sa jakom crnom notom u mračnom dijelu ljudske duše. I u odnosu na te sadržaje, Branimir Šćepanović je imao uži raspon. On jednostavno nije bilo pisac intelektualne provenijencije, nije imao tu vrstu umjetničke dispozicije. To, inače, nema veze sa pitanjem vrijednosti. Najznačajniji pisac te generacije, po mom mišljenju, Dragoslav Mihailović, koji je dao izvandredne romane, takođe nije bio pisac intelektualne dimenzije. Dakle, Šćepanović je imao uži raspon i jednu vrstu primarnog doživljaja. Taj doživljaj bi neki psihoanalitički orjentisani kritičar pronalazio u motivu koji se jako uporno provlači kroz njegovo pripovjedanje, od prvih njegovih priča pa sve do reprezentativnog romana „Usta puna zemlje“. To je slika jednog dječaka koji posmatra kako prolaze automobili na putu, a zamrljan je malinama koje jede. I ta slika se uporno ponavlja što pokazuje da u njoj ima nečeg što je piscu bilo bliže od samog književnog motiva, gdje je on mogao da potraži neku crtu sopstvenog identiteta ili neki mehanizam poistovjećivanja. I taj dječak je ostao konstanta samog lika Branimira Šćepanovića“, dodao je on.

Lompar je ukazao je da Šćepanovićev društveni uspjeh bio veliki.

„On je bio u jednoj reprezentativnoj kući, u „Avala filmu“. Tu su bili svi oni: Slobodan Selenić, Bora Ćosić, Borislav Mihajlović Mihiz. Šćepanović je tu ostao i vrlo rano se vidjelo i u njegovom pripovjedanju da filmski momenat igra značajnu ulogu. Da kod njega motivi filmskog reza ili promjene plana imaju svoju pripovjednu funkciju. Dakle, da je njegova umjetnična imaginacija tako postavljena da odgovara i proznom i filmskom pripovjedanju. To je jedan prilično jedinstven talenat kod njega. I premda su Kovač i Pekić pisali scenarije za filmove, Šćepanović je u proznom, pripovjednom smislu tu tehniku učinio reprezentativnom za svoju umjetnost“, istakao je Lompar. Osvrnuo se i na Šćepanovićevu ulogu u polemici vezanoj za Danila Kiša i Dragana Jeremića koja je, kako je objasnio, imala značajnih posljedica na njega i u književnom i u kulturnom području.

„Ovdje imamo recidive, odjeke ideološkog sukoba ne ljevici i tu Šćepanović, kao nepolitički pisac, ulazi u fokus i pokazuje da kulturni život nije isto što i književni život. Vi možete u literaturi biti suvereni i suvereno priznati, ali onog momenta kad vaše djelo uđe u sistem kulture njegova estetska vrijednost je samo jedan od činilaca. Uz društvene, političke i kulturne činioce i, što je vrlo važno, trenutak u kom se odvija jedna rasprava. Šćepanović je bio u toj polemici od strane Kiša nemilosrdno osporavan kao pisac, ne kao nešto drugo, dok je Jeremić bio osporavan u različitim registrima. I njegova priča „Smrt gospodina Goluže“ je bila predmet analize koja je prevashodno vođena sa predumišljajem i samim tim nije bila estetičkog tipa. To je imalo očigledno svojih odjeka, jer on je poslije toga objavio samo jedan roman.“

Specifičnost iz biografije Branimira Šćepanovića je, kako je Lompar napomenuo, to da imamo pisca koji je prestao da piše.

„To je jedna dosta neobična biografija. Ima takvih primjera u literaturi, ali ovdje se pokazuje da je njegovo osjetljivo jezgro tu bilo na neki način pogođeno. Ja sam ga upoznao mnogo kasnije, nekoliko godine prije njegove smrti. Imao je jednu finu, uzdržljivu gospodstvenost u razgovoru. I ono što mi se jako dopalo, on vas nikad nije pitao da li ste nešto čitali od toga što je on pisao. Pričali smo o drugim stvarima, o različitim anegdotama iz književnog života, ali nikad nisam primijetio nikakvu znatiželju ili zainteresovanost da sada on vas pita jeste li vi čitali nešto od njega. Stanovao je na Kosančićevom vencu, išao polako uvijek uz Pop Lukinu do kafane „Vuk“ gdje je volio da sjedi. Bio je od onih dostojanstvenih ljudi sa kojima možete uvijek lijepo da razgovarate i više puta sam imao tu priliku. Pred kraj njegovog života, kako se kod nas dešava - a tako se desilo i Lazi Kostiću da, poslije svih poruga koje je čuo na svoj račun iz pera Bogdana Popovića i Jovana Skrelića, njegova drama „Pera Segedinac“, baš zbog aneksije Bosne i Hercegovine i podignutog političkog anti-austrijskog tona, odjednom dobija na značaju i svi se počinju vraćati starom pjesniku - i kod Šćepanovića je došlo do jednog postepenog pomjeranja pažnje. On je prvo objavljen u Kolu Srpske književne zadruge, to je jedan izbor njegovih novela i roman „Usta puna zemlje“. Na neki način mu je tu priznato da je on kanonski pisac srpske književnosti. Dobio je i nagradu „Bora Stanković“ za životno djelo, što je takođe bilo izuzetno specifično jer on dugo nije objavio ništa, ali je žiri procijenio da njegov ukupni doprinos zaslužuje da bude procijenjen na taj način. I nekako je počela da raste svijest o njegovom značaju“, zaključio je Lompar.

Osmi Festival „Ćirilicom“ biće nastavljen večeras od 21 sat na prostoru ispod Citadele Orkuglim stolom „Vjerovati danas“. Učestvuju: protojerej Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski Mitropolije crnogorsko-primorske, don Robert Tonsati, kancelar Kotorske biskupije, efendija Fuad Čekić, generalni sekretar Islamske zajednice u Crnoj Gori i Siniša Jelušić, profesor i akademik CANU.

Festival se održava do 14. septembra u organizaciji Narodne biblioteke Budve i Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, uz podršku Opštine Budva, Turističke organizacije opštine Budva i Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom Crne Gore.