Predstava “Final Act” ispričana je na intiman, ali duhovit način iz perspektive smrti kao finalnog čina. Barišić se u ovoj monodrami vraća u djetinjstvo, prisjeća se smrti majke, postavlja pitanje kolektivnog straha od smrti, otvara i mapira karte sjećanja, mjesta događanja i čekanja završnog čina. U drugom dijelu tema je život te se sklapa veza između optimizma i straha u kojoj na kraju pobjeđuje optimizam. Tokom sat vremena, uz muzičku pratnju u autorskoj interpretaciji Luke Žužića i Tomija Novaka, autorka na lucidan, humoristički, otvoren i poetičan način otvara mnoga pitanja od kojih je jedno - Zašto za života ljudi grade visoke ograde i male stolove oko kojih se okupljaju?
Barišić je, nakon izvođenja, uporedila ovo igranje sa onim koje je imala tokom ovogodišnjeg festivala “Grad teatar”, na otvorenoj sceni “Inače je lakše savladati scenu u zatvorenom prostoru, jer emotivni djelovi lakše putuju do publike. Mada nema nekog pravila, zapravo sve ovisi o danu i o publici. Ono što će se desiti između mene i publike čini svaki ‘sto’ drugačijim. Ja predstavu zovem stolom i u svakoj predstavi neko drugi sjedi za njim. Svaki je meni poseban, za nekim ima više smijeha za nekim više suza, neki bude tiši, neki glasniji…Danas je publika bila podržavajući nježna”, kazala je Barišić i dodala da se, dok je pripremala predstavu, stalno pitala kako da pokrije temu smrti a da ne bude depresivna, ili samo tragična.
“Ona to jeste sama po sebi, kao događaj ali je bitno u svemu tome naći neki humor i pozitivu jer čovjek nema druge nego da ide dalje. Bitno je izgovoriti sve te najednostavnije stvari koje predpostavljamo da se znaju, one što se podrazumjevaju, Ali ništa se u životu ne podrazumjeva. U svakom trenutku treba da saslušamo jedni druge, da pričamo o svemu i tek tada možemo sagledati ovakve stvari. Gledajući smrt moraš i da sagledaš život, tu jeste frka, tuga i strah, ali tu je, sa druge strane, i ljubav i podrška. Samo je bitno osvjestiti da je uz sve loše uvjek i dobro tu. Tako da mi je za ovu predstavu bilo bitno da nosi taj duh pozitivnosti i jednostavnosti. Uvjek želim da se koncentrišem na ono što imam a ne na ono što nemam”.
Za male forme i autorske projekte koji su u fokusu međufestivalskog programa Grada teatra Barišić je rekla da ima nešto u tome kada je projekat lične prirode “Podržavam autorstvo u svakom pogledu, bilo da dolazi od profesionalca ili od amatera. ‘Final Act’ nije moj prvi autorski projekat, to je bila predstava ‘Crno i bjelo’ u kojoj sam se takođe dotakla smrti ali je više fokusirana na život i sve njegove boje”, podsjetila je Barišić, a na pitanje da li su ovakve forme možda budućnost pozorišta je rekla,
“Nisam sigurna da li su baš to, ali što se tiče budućnosti pozorišta ima nešto o čemu maštam – kako bi bilo da ne moram ići u pozorište da bi došla u pozorište. Kako bi bilo kad bi se ovi ‘stolovi’ odigravali ne samo za nekoga koji je došao i sjeo u teatar i izgasilo se svjetlo, nego i u dnevnoj sobi, u javnim prostorima, bilo gdje osim u pozorišnom prostoru. Možda je budućnost u tome da sjedimo oko vatre pričajući priče”.
Autorski tim pored Barišić čine i umjetnički saradnici za režiju i dramaturgiju Petra Veber, Damir Klemenić, Adriana Josipović, Ana Prolić, Mala Kline i Jadran Grubišić. Muzičari su Luka Žužić i Tomi Novak.
