U riječi reditelja u pratećem promo-materijalu za premijerno izvođenje „Krvavih svadbi“, Torbica je obrazložio svoj izbor ovoga teksta: „Htio sam odmah da pronađem tekst zbog kojeg bi me mnogi na prvom mjestu upitali – nama rediteljima veoma dobro znano pitanje – “Šta ćeš sa tim danas?”. Već sam imao i spreman odgovor, da me ne zanima to "danas", da, ako svakoj stvari koju činimo moramo naći i trenutno uzemljenje i utemeljenje u neposrednom "sad i ovdje", onda k vragu sa cjelokupnom umjetnošću. Htio sam pozvati ljude da na trenutak prestanu da misle iz sopstvenog pakla subjektiviteta. Da puste znanje i da osjete. Da nekom drugom centru, a ne onom cerebralnom, dozvole da primi jedno djelo. Da umire buku svojih misli i da prije svega slušaju i osjete. Lorka je bio moj prvi izbor, ne samo zbog neospornog mjesta u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji, nego i stoga što je jedan od rijetkih autora koji je uspio prenijeti svoj pjesnički jezik u teatarske okvire, istovremeno se opirući tome da se povinuje zakonima tradicionalnog dramskog sklopa, sukoba, fabularnog razvoja i značenja. Sem toga, na prostorima naše nekadašnje zajedničke zemlje, Lorka je dugo zapostavljan na pozorišnim scenama. Na tim našim geografskim prostorima zapravo je zauvijek ostalo neotkriveno, ili bar ne u potpunosti otkriveno, ono što se naziva "novom španskom poezijom". Paradoksalno, jer mogli bismo primijetiti da je toliko toga zajedničkog u motivima naših dvaju poetskih i jezičkih nasljeđa. (Nije tek slučaj ni koincidencija to što je, recimo, nadrealizam tako brzo – nakon što je izrastao iz glasova mahom španskih autora – našao svoj trenutan odgovor i kod autora jugoslovesnkih naroda). Lorka je, u tom pogledu, za mene bio autor sa kojim bismo, i bez pravog predznanja publike, mogli ostvariti podsvjesne asocijacije i dijaloge kroz predstavu. Uostalom, on je u svojoj poetici pomirio ono što se na našim prostorima, sva je prilika, nikad neće pomiriti. Kao ni jedan autor pre njega, Lorka je objedinio, u jednakoj mjeri i snazi, tri poetska, autorska, i, rekao bih, ideološka plana: umjetničke tradicije, narodnog i ličnog“.
Režiju predstave je uradio Igor Vuk Torbica, scenograf je Branko Hojnik, kostimograf Jelisaveta Tatić Čuturilo, kompozitor Vladimir Pejković, scenski govor potpisuje dr Dejan Sredojević, dizajn svjetla Milica Stojšić. Asistent reditelja je Stefan Čamdžić, asistent scenografa Andreja Rondović, a asistent kostimografa Snežana Horvat. U predstavi igraju: Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović, Branka Stanić, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri, Draginja Voganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić i Nenad Pećinar.
Predstava je na repertoaru XXXII festivala i 10, 11. i 12. avgusta.
