Predstava je koprodukcija Narodne biblioteke Budve i izvršne produkcije beogradskog BEOART-a, a idejni tvorac projekta je Marko Kentera. U ovom pozorišnom komadu lik mitropolita crnogorsko-primorskog Mitrofana Bana tumači glumac Nebojša Milovanović, dok je u ulozi slikara Uroša Predića nastupio Bojan Žirović. Autorka teksta je Ana Đorđević, režiju potpisuje Jana Maričić, a za kostimografiju bila je zadužena Adrijana Pajić.

Neposredno pred izvođenje predstave, u uvodnoj riječi mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije istakao je da je Mitrofan Ban (1841-1920)  čovjek veoma bogate biografije, da je dugo poživio  i da je postao poglavar naše Mitropolije u doba državnog romantizma Crne Gore, u vrijeme kada je Crna Gora, nakon Berlinskog kongresa, priznata od strane velikih sila.

„Tadašnja Crna Gora je sebe doživljavala, pa i definisala kao srpsku državu i opšte osjećanje kod našeg naroda je tada bilo da je Crna Gora obnovljeni dio srpskog carstva i kraljevstva.  U takvom kontekstu, mitropolit Mitrofan Ban, porijekom Grbljanin, solidnog obrazovanja za to vrijeme, noseći nasljeđe velikih Petrovića, a i Nemanjića, prosto je razrađivao tu obnovljenu ideju srpske slobode i srpske državnosti. Crkva, kao i sve ostalo, je u dobroj mjeri tada bila potčinjena državi, međutim Mitrofan Ban je uložio sve da se sačuva dostojanstvo crkve. Bio je čovjek snažnog karaktera, prekaljen kao morački iguman, prethodno je bio starješina manastira Podlastve, a poznato je da u Morači bio jedna od glavnih ličnosti u okršajima sa Turcima 1877. godine. Kada je Morača bila napadnuta od turske sile, on je zajedno sa junacima Morače, Rovaca i Vasojevića učestvovao u odbrani te nemanjićke svetinje. Dakle, bio je čovjek koji je po svemu zasluživao, i kao monah, i kao duhovnik, i kao nacionalni radnik da bude izabran za mitropolita. U to vrijeme Mitropolija je sebe doživljavala kao nasljednicu Pećke patrijaršije. Nije to baš lako objasniti, ali pokušaću ukratko. 1766. godine od strane turske sile, ali i uz pomoć Carigradske patrijaršije, ukinuta je Pećka patrijaršija. Tu odluku nije priznala Mitropolija crnogorsko-primorska. Ostali krajevi, neko milom neko silom, svi su morali da priznaju, i ispod Save i Dunava na sve episkopske katedre postavljeni su Grci arhijereji. Mitropoliti crnogorski, tada a i poslije, vezali su se za Rusiju i na takav način produžili kontinuitet Pećke patrijaršije. Prilikom krunisanja kralja Nikole 1910, u programskom tekstu koji je pisao predsjednik Vlade Lazar Tomanović, ima nekoliko riječi o Mitropoliji kao nasljednici Pećke patrijaršije, u tom smislu što je produžila njen kontinuitet. Naravno da u vremenu nacionalnog buđenja, u vrijeme jačanja države i zbližavanja našeg naroda, u cijelom srpskom narodu tinjala je ideja da se cijelo srpstvo oslobodi i ujedini“, govorio je mitropolit Joanikije.

On je kazao da su se pri kraju arhijerejske službe Mitrofana Bana događali veliki lomovi i Veliki rat, da su nestajale države i narodi, a poslije velikih muka i stradanja naroda i crkve došlo je oslobođenje i ujedinjenje.

„Kralj Nikola bio je u egzilu i na Podgoričkoj skupštini donešena je odluka da mu se zabrani povratak u Crnu Goru, zato što je narod usled svih patnji od kada je on otišao nekako tako doživio da je za sve kriv kralj Nikola i sav svoj gnijev usmjerio je na njega. To je, mora se razumjeti, bilo u kontekstu tog vremena. Ali, Mitrofan je ostao sa svojim narodom, ponio krst i poniženja i ropstva i stradanja, ali ostao vjeran i prestolu cetinjskih mitropolita i svom sveštestvu, svojim svetinjama i svome narodu. Iako je morao pretrpjeti veliko poniženje u toku okupacije, i rušenje Lovćenske kapele, on je iz rata izašao ipak svijetlog obraza. Tom njegovom ugledu najviše je doprinijelo to što se on zaista borio da zaštiti i nahrani narod i sirotinju i da spase živote ljudi, i praktično je tu svu svoju staračku i mudrost uložio i poprilično se iscrpio. Odmah poslije Podgoričke skupštine otvorila se mogućnost da se obnovi Pećka patrijaršija. Na inicijativu Mitrofana Bana, Gavrila Dožića i ostalih arhijereja, prvi korak je bio da se donese odluka Svetog arhijereskog sinoda da se, baš tako kaže, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori sjedini sa Srpskom pravoslavom crkvom u Srbiji. Tim je, naravno, dat jedan dobar signal da treba dalje raditi na obnovi Pećke patrijaršije. Ono što posebno uvijek sa ponosom ističemo, starac Mitrofan Ban, najstariji arhijerej Srpske pravoslavne crkve, izabran je za predsjednika Središnjeg sabora koji je obnavljao Patrijaršiju. Mitrofan Ban, već ostarjeo i iznemogao, uložio je sve da se obnovi Pećka partijaršija. Poslije izvjesnog vremena, to je već 1919. godina, on je morao na liječenje i nekoliko mjeseci pred smrt smireno podnosi ostavku na mjesto predsjednika Središnjeg odbora, ali ostaje njegov član, i poslije toga se vrlo brzo upokojio, a za nekoliko nedjelja, 30. septembra, biće godišnjica njegovog upokojenja. Dočekao je ujedinjenje Srpske crkve i obnavljanje Pećke patrijaršije, što je sa bolesničke postelje pozdravio od sveg srca. Dakle, u pitanju je jedna zaista svijetla, možemo skoro reći svetačka ličnost, velike odgovornosti i discipline, i na kojoj god dužnosti bio, svuda je dao svega sebe i ostavio svijetli trag, ne samo u istoriji Crne Gore i Mitropolije, nego i u istoriji Srpske pravoslavne crkve. I, zaista, od sveg srca blagodarim ovim mladim ljudima koji su pokrenuti duhom Božijim pripremili ovu predstavu o zaslužnom i nezaboravnom mitropolitu Mitrofanu Banu“, zaključio je.

Uslijedilo je premijerno izvođenje predstave „Čovjek visine“, u kojoj je predočen fiktivni susret mitropolita Mitrofana Bana i slikara Uroša Predića, božijeg čuvara amaneta i liberalnog mislioca, u kojem njih dvojica polemišu o ideji podizanja Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu, pri čemu se Mitrofan suprotstavlja toj inicijativi i istu problematizuje, a Predić je predlaže i zastupa. Predić na Mauzolej gleda kao na visoko-estetsko umjetničko djelo, dok Mitrofan Ban smatra da treba obnoviti zavjetnu Kapelu Petra II Petrovića Njegoša.

Radnja je smještena u Cetinjski manastir 1920. godine, nekoliko mjeseci pred mitropolitovu smrt, a jednim dijelom zasniva se na autobiografskoj knjizi objavljenoj pod nazivom „Životopis ili Uspomene iz života Mitrofana Bana“.

U predstavi „Čovjek visine“ kroz zamišljeni razgovor aktera koji zastupaju različite pozicije, izaslanik kralja Aleksandra, slikar Uroš Predić, kaže da se za uvjerenja, ukoliko nisu nečasna, treba boriti do samog kraja, a da sve drugo utjeruje čovjeka u laz i ogriješenje. Kada ga Mitrofan upita kako će se dogovoriti o tome šta je časno, Predić odgovara da se dogovor nalazi u zakonima, na šta mu mitropolit poručuje da su zakoni promjenljivi, nestalni i porozni, pa se postignut dogovor stalno mijenja. Mitrofan tvrdi da su, osim Božijih, svi zakoni nestalni, ukazujući na jednom drugom mjestu da ne zastupa lične ili bilo čije interese, već vjeru, uvjerenja i stavove pravoslavne crkve.

Živa polemika mitropolita i umjetnika se, naravno, ne svodi samo na raspravu o Mauzoleju, već se, kao istaknute ličnosti svoje epohe involvirane u tokove istorije ranog 20. vijeka, dotiču i tadašnjih društveno-političkih pitanja, ratova i balkanskih stradanja, ujedinjenja južnoslovenskih naroda i slovenske solidarnosti, teološkog i bogoslovskog, a na momente se i ispovijedaju jedan drugom, govoreći i o intimnim porodičnim temama i pojedinim momentima iz života.

Istorijski, epilog čitave dileme, bio je takav da su, nakon smrti mitropolita Mitrofana, novembra 1920. Sveti arhijerejski sabor i Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve donijeli odluku o obnovi Njegoševe zavjetne crkve, koju je kralj Aleksandar I Karađorđević sproveo u djelo 1925.godine, a crkvu je oslikao Uroš Predić.

Predstava je naišla na ogromno interesovanje budvanske publike koja je njenom izvođenju prisustvovala u velikom broju. Pored ostalih, predstavu je pogledao veliki broj pojedinaca iz javnog, političkog i društvenog života Budve i Crne Gore.

Rediteljka Jana Maričić istakla je da se nada da je ekipa predstave ispunila očekivanja.

„Meni je ovo bilo uzbudljivo zato što mislim da je Ana Đorđević vrlo pažljivo napisala tekst i nekako smo ga tretirali sa umjetničke strane. Nismo se bavili dokumentarnom rekonstrukcijom događaja, već otvorili pitanje. Zapravo, najviše smo se osvrnuli na to koliko je velikim ljudima, gdje ubrajam i Uroša Predića i Mitrofana Bana, teško kada treba da donesu odluke, jer i jedni i drugi imaju plemenite odluke. I jedni i drugi su u pravu, samo se načini nekada razlikuju“, kazala je Maričić.

Kako je navela, Mitrofan Ban je interesantan pozorišni lik, zbog kontradiktorne kombinacije primorskog i brdskog mentaliteta.

„On je odrastao u jednoj sredini, a opet život završio u drugačijoj. Neko ko se snalazio u tako različitim okolnostima, sigurno da je interesantna ličnost koja ima puno kapaciteta da razumije razne mentalitetske i ideološke razlike. Zato smo ga mi tretirali kao nekoga ko ne odbacuje a priori ideje kralja Aleksandra, već je otvoren za razgovor, želi da diskutuje o tome, ali više od svega poznaje narod. Kada je Mitrofanov lik u pitanju, za nas je bila suština da je on neko ko zna ljude, ko zna ljudsku prirodu i ko poznaje svoj narod, pa recimo i cijeli Balkan“, kazala je rediteljka.

Utiske nakon premijere sumirao je i glumac Nebojša Milovanović, koji u predstavi igra lik Mitrofana Bana.

„Mislim da je ovo za nas velika radost, jer smo naš rad i istraživanje podijelili na ovom autentičnom mjestu i sa publikom koja je sigurno involvirana u cijelu temu i priču  više nego što smo mi to bili kao glumci iz Srbije koji su krenuli da se bave ovom predstavom. Drago nam je da je to naišlo na ovakav odziv, ja se radujem i siguran sam da ćemo imati dobar život i prijem sa ovom predstavom, što je i najvažnije“, istakao je Milovanović

Glumac je govorio i o tome šta je za njega bio najveći izazov u procesu pripreme za ovu ulogu.

„Mitrofan Ban je u tom momentu 1920. godine bio stariji nego što sam ja kao glumac, i onda je to uvijek neka uslovnost. Naravno, ja sam u dogovoru sa rediteljkom koja je meni dala ta ulogu prosto shvatio da je to uslovnost. Igram čovjeka koji ima jedno veliko životno iskustvo, i u ratovima i u diplomatiji, znamo šta je sve doprinio i uradio. Ovo se dešava neposredno pred njegovo upokojenje i ovo je bio izazov sa te strane. Ali, mi se prosto bavimo pozorištem, tako da ja mislim da sam kao glumac zreo da to mogu da domaštam drugim sredstvima. Sa druge strane, radili smo ozbiljno na dijalektu. Ja nisam sa ovih prostora, ali sam imao paralelne probe sa Dijanom Marojević, profesorom na Fakultetu dramskih umjetnosti koja je inače rodom iz Crne Gore. Dakle, bavio sam se time da i to bude ozbiljan segment, jer kada dolazite u sredinu u kojoj ljudi govore određenim narječjem, onda morate da se potrudite. Razgovarajući sa ljudima i slušajući sve sugestije, zaista sam uživao“, zaključio je on.

Šesto izdanje Književnog festivala „Ćirilicom“, koji organizuju Narodna biblioteka Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, biće kompletirano večeras od 21 sat kada će na Trgu između crkava u Starom gradu u Budvi biti upriličeno reprizno izvođenje predstave „Čovjek visine“.